Religijsko zlostavljanje

Izvor: Wikipedia

Religijsko zlostavljanje naziv je za zlostavljanje koje se provodi pod krinkom religije, a uključuje psihološku traumu, uznemiravanje ili ponižavanje. Zlostavljanje također može uključivati zloporabu religije za sebične, svjetovne ili ideološke ciljeve kao što je zloporaba klerikalne pozicije radi počinjenja zlostavljanja kao u slučajevima seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi.[1]

Psihološko zlostavljanje[uredi - уреди]

Jedno specifično značenje pojma religijskog zlostavljanja odnosi se na psihološku štetu nanesenu nekoj osobi ili manipulaciju usmjerenu na tu osobu uporabom nauka ili doktrina religije kojoj ta osoba pripada. To počinjavaju članovi iste ili slične vjere, a uključuje uporabu položaja autoriteta unutar religije radi nanošenja štete drugoj osobi.[2] Najčešće je usmjereno na djecu i emocionalno ranjive odrasle osobe, a motivi se za takvo zlostavljanje razlikuju i mogu biti bilo dobronamjerni bilo zlonamjerni.[3]

Dobronamjerni primjeri takvog zlostavljanja često su motivirani iskrenom brigom da će dotična osoba biti izložena fizičkoj ili duhovnoj šteti ako se upusti u određeno ponašanje ili ispituje svoja vjerovanja. Počinitelj tada rabi pretjerane, iskrivljene ili čak lažne inačice svoga nauka ili svoje pozicije autoriteta radi usađivanja intenzivnog straha i/ili stida kako bi se žrtva povinovala. Zlonamjerno motivirano zlostavljanje rabi istu taktiku, no pokušava manipulirati žrtvom kako bi ona postala suglasna s počiniteljevim sebičnim željama.

Dobronamjerno religijsko zlostavljanje čak može imati dugotrajne psihološke posljedice. Uzrokovanje žrtve da postane intenzivno strašljivom može dovesti do toga da ta osoba razvije specifičnu fobiju o temi protiv koje je bila upozorena ili da razvije dugotrajnu depresiju. One mogu imati nepokolebljiv osjećaj stida koji perzistira čak i onda kada odrastu ili budu ostavljene u crkvi. Osoba može biti manipulirana tako da izbjegava blagotvorna djela (poput medicinskog tretmana) ili se upusti u štetno ponašanje.[3]

U terapijskim i socijalnoradnim postavkama oznaka religijsko zlostavljanje vrlo je osjetljiva stvar. Profesionalci moraju biti oprezni u poštovanju tuđih religijskih vjerovanja koja njima ne moraju biti shvatljiva i razumljiva, no istovremeno moraju biti spremni poduzeti akciju ili izravan tretman kada neko specifično ponašanje jasno uzrokuje štetu pojedincu.

Među kongregacijama[uredi - уреди]

U svojoj knjizi Religijsko zlostavljanje (engl. Religious Abuse) pastor Keith Wright opisuje jedan primjer takva zlostavljanja. Dok je bio dijete, njegova se kršćanskoznanstvena majka ozbiljno razboljela i naposljetku je bila uvjerena da potraži medicinsku pomoć u bolničkoj ustanovi. Članovi Kršćanskoznanstvene crkve otišli su u terapijski centar i uvjerili su je da prekine liječenje i napusti ustanovu te da umjesto toga vjeruje molitvi i kršćanskoznanstvenim metodama liječenja. Ubrzo nakon toga je umrla. Iako članovi Crkve nisu imali nikakvu zlu namjeru, njihovo je tumačenje nauka njihove religije u manipulaciji Wrightovom majkom naposljetku dovelo do njezine smrti.[3]

Protiv djece[uredi - уреди]

Religijski utemeljeno psihološko zlostavljanje djece sve je veće područje zanimanja psihološke i sociološke zajednice. Ono može poprimiti oblik u kojemu se nauk rabi radi podvrgavanja djece s pomoću straha ili se nameće tako teška indoktrinacija da se dijete poučava samo vjerovanjima i/ili gledištima svoje pojedinačne sekte (ili pak samo svojih pazitelja) dok se sve ostale perspektive zataškavaju ili drže podalje od njega. Vjerovanja se poučavaju kao apsolutne istine bez ikakva načina da ih se preispituje. Psiholog Jill Mytton opisuje to kao slamanje djetetove mogućnosti da oblikuje osobni moral i sustav vjerovanja, čineći ga takvim da se potpuno oslanja na njihov religijski sustav i/ili roditelje. Takva djeca nikad ne nauče kritički se osvrtati na informacije koje primaju. Slično tomu, uporaba straha i sudbene okoline (kao što je koncept pakla) radi kontrole djece može biti traumatično.[4]

Fizičko zlostavljanje[uredi - уреди]

Na vjeri zasnovano nasilje protiv djece unutar religijske sekte postaje područje sve većeg zanimanja i zabrinutosti. Zlostavljanje ove vrste često poprima oblike poput batinjanja, nezakonitog zatočavanja/zanemarivanja, skorog utapanja ili čak ubojstva pod vjerovanjem da je dijete posjednuto Sotonom ili zlodusima zbog navodna izvođenja zlog vračanja ili vještičarenja ili je počinilo neku vrstu grijeha koji zaslužuje takvo kažnjavanje. Godine 2012. Odjel za djecu, škole i obitelji Ujedinjene Kraljevine ustanovio je novi akcijski plan radi istraživanja i označivanja problema zlostavljanja zasnovana na vjeri nakon što se zbilo nekoliko ubojstava visokog profila poput slučaja Kristy Bamu. Tijekom razdoblja od 10 godina Scotland Yard proveo je 83 istrage zlostavljanja koja su imale elemente zasnovane na vjeri te su se zabrinuli da ih je još više ostalo neprijavljeno.[5]

Religijsko nasilje[uredi - уреди]

Glavni članak: religijsko nasilje

Religijsko nasilje i ekstremizam (također nazvano Komunalno nasilje[6]) pojam je koji pokriva sve pojave u kojima je religija, u bilo kojem svojem obliku, subjekt ili objekt individualnog ili kolektivnog nasilnog ponašanja.[7]

Žrtvovanje ljudi[uredi - уреди]

Arheologija je razotkrila fizički dokaz žrtvovanja djece, ritualnog ubijanja djece radi udobrovoljavanja nadnaravnim bićima, na nekoliko lokacija.[8] Neki od najbolje potvrđenih primjera jesu razni rituali koji su bili dio religijskih praksa u Mezoamerici i Carstvu Inka.[9][10][11] Alice Miller, Lloyd deMause, psiholog Robert Godwin i ostali zagovornici dječjih prava pisali su o pretkolumbovskom žrtvovanju u okviru zlostavljanja djece.[12][13][14]

Plutarh (o. 46.–120. po. Kr.) spominje praksu kartaškog ritualnog spaljivanja male djece jednako kao i Tertulijan, Orozije, Diodor Sikul i Filon. Livije i Polibije ovo ne spominju. Židovska Biblija također spominje ono što se doima žrtovanjem djece na mjestu zvanom Tofet (žarište) koje prakticiraju Kanaanci i neki Izraelci.[15]

Bacanje djece morskim psima izvodilo se na starim Havajima.[16]

Žrtve žrtvenih prinosa često su bila djeca. "Klanje novorođenčadi može se smatrati uobičajenim događajem u mnogim kulturama" uključujući "Eskime, Polinežane, Egipćane, Kineze, Skandinavce, Afrikance, američke Indijance" i u modernim vremenima "australske Aboridžine".[17]

Inicijacijski rituali[uredi - уреди]

Glavni članak: inicijacijski ritual

Umjetna deformacija lubanje prethodi pisanoj povijesti i potječe iz oko 45.000 pr. Kr. o čemu svjedoče dvije neandertalske lubanje pronađenje u špilji Šanidaru.[18] Obično se izvodi ubrzo nakon rođenja tijekom nekoliko sljedećih godina sve dok se ne postigne željeni oblik. Vjerojatno je imala ključnu ulogu u egipatskom i mayanskom društvu.[19]

U Kini se neke dječake kastriralo. Penis i skrotum bili su zajedno odsijecani.[20] Ostala ritualna djela opisali su antropolozi. Géza Róheim pisao je o inicijacijskim ritualima koje su izvodili australski domoroci, a u kojima su adolescentni inicijati bili prisiljeni piti krv.[21] Ritual rapes, in which young virgins are raped, have been part of shamanistic practices.[22]

Moderne prakse[uredi - уреди]

U nekim plemenskim ritualima Papue Nove Gvineje starija osoba "uzima oštar štapić koji zabada duboko u dječakove nosnice sve dok obilno ne prokrvari u šikljajućem mlazu, a taj se čin pozdravlja glasnim bojnim pokličima."[23] Nakon toga, kada dječaci ulaze u pubertet i postaju muškarci, očekuje se da izvode felaciju nad starijima. "Neće svi inicijati sudjelovati u ovoj ceremonijalnoj homoseksualnoj aktivnosti, no nakon otprilike pet dana nekoliko njih će vršiti felaciju nekoliko puta."[23]

Žensko genitalno obrezivanje također se prakticira u ritualiziranu kontekstu u subsaharskoj Africi; u nekim regijama Srednjeg istoka i u jugoistočnoj Aziji.

Lovovi na vještice[uredi - уреди]

Glavni članak: lov na vještice

Ritualno zlostavljanje može također uključivati djecu optuženu i batinanu zbog toga što su prokazani vješticama u nekim srednjoafričkim područjima; primjerice, mlada nećakinja može biti okrivljena za bolest nekog rođaka.[24]

Psihološka objašnjenja[uredi - уреди]

Manjina znanstvene zajednice pripada školi mišljenja koja se naziva psihohistorija. Oni pripisuju zlostavljačke rituale psihopatološkoj projekciji počinitelja, posebice roditelja.[12][13]

Psihohistorijski model iznosi nekoliko tvrdnja: da podizanje djece u plemenskim društvima uključuje žrtvovanje djece ili visoke stope infaticida, incesta, tjelesnog sakaćenja, silovanja i mučenja djece, te da su takve aktivnosti kulturalno prihvatljive.[25][26]

Više informacija[uredi - уреди]

Referencije[uredi - уреди]

  1. Keith Wright, Religious Abuse, Wood Lake Publishing Inc., 2001.
  2. "What Religious Abuse Is About". http://www.spiritwatch.org/relabdef.htm. 
  3. 3.0 3.1 3.2 Wright, Keith T. (2001.). Religious Abuse: A Pastor Explores the Many Ways Religion Can Hurt As Well As Heal. Kelowna, B.C: Northstone Publishing. ISBN 1-896836-47-X. 
  4. "YouTube - Jill Mytton Interview - Richard Dawkins". http://www.youtube.com/watch?v=GXA7GA9yntc. pristupljeno 26. svibnja 2009. 
  5. "BBC News - Witchcraft-based child abuse: Action plan launched". http://www.bbc.co.uk/news/education-19248144. pristupljeno 15. kolovoza 2012. 
  6. Horowitz, D.L. (2000.) The Deadly Ethnic Riot. University of California Press, Berkeley and Los Angeles, CA
  7. Wellman, James; Tokuno, Kyoko (2004.). "Is Religious Violence Inevitable?". Journal for the Scientific Study of Religion 43 (3): 291 (Journal for the Scientific Study of Religion). DOI:10.1111/j.1468-5906.2004.00234.x. 
  8. Milner, Larry S. (2000.). Hardness of Heart / Hardness of Life: The Stain of Human Infanticide. University Press of America. 
  9. Reinhard, Johan; Maria Stenzel (studeni 1999.). "A 6,700 metros niños incas sacrificados quedaron congelados en el tiempo". National Geographic: 36–55. 
  10. Discovery Channel The mystery of Inca child sacrifice
  11. de Sahagún, Bernardino (1950.-1982.). Florentine Codex: History of the Things of New Spain, 12 books and 2 introductory volumes. Utah: University of Utah Press, translated and edited by Arthur J.O. Anderson and Charles Dibble. 
  12. 12.0 12.1 deMause, Lloyd (2002.). The Emotional Life of Nations. NY, London: Karnak. 
  13. 13.0 13.1 Godwin, Robert W. (2004.). One cosmos under God. Minnesota: Paragon House. 
  14. Miller, Alice (1991.). Breaking down the walls of silence. NY: Dutton/Penguin Books. str. 91. 
  15. Brown, Shelby (1991.). Late Carthaginian Child Sacrifice and Sacrificial Monuments in their Mediterranean Context. Sheffield: Sheffield Academic Press. 
  16. Davies, Nigel (1981.). Human Sacrifice in History and Today. NY: William Morrow & Co.. str. 192. 
  17. Grotstein, James S. (2000.). Who is the dreamer who dreams the dream?. NJ: The Analytic Press, Relational Perspectives Book Series Volume 19 edition. str. 247, 242. 
  18. Trinkaus, Erik (travanj 1982.). "Artificial Cranial Deformation in the in Shanidar 1 and 5 Neandertals". Current Anthropology 23 (2): 198–199. DOI:10.1086/202808. 
  19. Rousselle, Aline (1983.). Porneia: On Desire and the Body in Antiquity. Oxford: Basil Blackwell. str. 54. 
  20. Tompkins, Peter (1963.). The Eunuch and the Virgin: A Study of Curious Customs. NY: Bramhall House. str. 12. 
  21. Róheim, Géza (1950.). Psychoanalysis and Anthropology. NY: International Universities Press. str. 76. 
  22. Nevill, Drury (1989.). The Elements of Shamanism. Longmead: Element. str. 20. 
  23. 23.0 23.1 Herdt, Gilbert (2005.). The Sambia: Ritual, Sexuality, and Change in Papua New Guinea (Case Studies in Cultural Anthropology). Longmead: Wadsworth Publishing; 2 edition. 
  24. "Vejan en África a 'niños brujos'" (Press release). Reforma. 19. studenoga 2007. 
  25. deMause, Lloyd (siječanj 1982.). Foundations of Psychohistory. Creative Roots Publishing. str. 132–146. ISBN 0-940508-01-X. 
  26. Rascovsky, A. (1995.). Filicide: The Murder, Humiliation, Mutilation, Denigration and Abandonment of Children by Parents. NJ: Aronson. str. 107. 

Preporučena literatura[uredi - уреди]

  • Massi, Jeri, The Lambs Workbook: Recovering from Church Abuse, Clergy Abuse, Spiritual Abuse, and the Legalism of Christian Fundamentalism (2008.)
  • O'Brien, Rosaleen Church Abuse, Drugs and E.C.T. (2009.)