Melo od Barija

Izvor: Wikipedia

Melus (također Milus ili Meles, Melo na italijanskom) (? - 1020) bio je langobardski plemić iz apulijskog grada Bari, poznat po dizanju ustanka protiv bizantskog Katepanata Italije koji je posredno doveo do dolaska Normana i njihove hegemonije nad Južnom Italijom.

Melus je, nastojeći stvoriti vlastitu državu, zajedno sa šurjakom po imenu Dattus godine 1009. digao ustanak i zauzeo Bari. Godine 1010. je osvojio gradove Ascoli i Troina, ali je novopostavljeni bizantski katepan Vasilije Mesardonites prikupio veliku vojsku i 11. jun 1011 s njom ponovno stavio Bari pod bizantsku vlast. Melus je nakon toga pobjegao kod princa Guimara III od Salerna; Dattus se sklonio u benediktinsku opatiju Montecassino, čiji su mu redovnici, neprijateljski raspoloženi Grcima, ali i na inzistiranje pape Benedikta VIII, dali utvrđeni toranj na Gariglianu. Melusova porodica je, međutim, zarobljena i odvedena u Carigrad.

Prema zapisima normanskog kroničara Vilima od Apulije, godine 1016. je otišao u svetište Svetog Mihovila na Monte Garganoa gdje je sreo normanske hodočasnike. Tamo je počeo uvjeravati Rainulfa Drengota i grupu normanskih izgnanika da se pridruže njegovom ustanku, obećavši im laku pobjedu i izdašni plijen. Vijest o tome se proširila, pa su do 1017. brojni normanski pustolovi počeli dolaziti na jug. Oni su se kod Kapue spojili sa Melusovom langobardskom vojskom, te sa njom odmah marširali u Apuliju nastojeći iznenaditi Bizantince. U maju su postigli uspjeh u okršaju na obali rijeke Fortore, porazivši snage katepana Leoa Tornikiosa Kontoleona. Tada su do septembra zauzeli svu teritoriju između Fortorea i Tranija i počeli pljačkati Apuliju; u oktobru su, pak, iskusili katastrofalni preokret.

Novi Vasilije Boiannes je prikupio goleme snage, brojne rezerve, pa i kontingent proslavljene Varjaške garde poslan od cara Vasilija II. Ona je normansko-langobardske snage srela na obalama rijeke Ofanto, na mjestu znamenite antičke bitke kod Kane. Tzv. druga bitka kod Kane je bila katastrofa i za Normane čiji je vođa Gilbert, poginuo, ali i za Langobarde čiji su vođe pobjegli: Melus u "samnitske zemlje" (Amatus) Papinske Države, a Dattus u Montecassino natrag u svoj toranj.

Melus je nakon toga godinama lutao Italijom sve dok nije krenuo na sjever u Njemačku. Na kraju je završio na dvoru cara Heinricha II u Bamberga. Iako su mu dane počasti (uključujući nominalnu titulu vojvode Apulije), dvije godine kasnije je umro u Bambergu kao slomljen čovjek, i tok tikom nakon što je papa Benedikt došao u Bamberg kako bi cara molio da reagira na bizantske pobjede. Melus je pokopan sa najvišim počastima u raskošnoj grobnici Bamberške katedrale. Njegov sin Argyrus se nastavio boriti za langobardsku nezavisnost u Apuliji poslije povratka iz carigradskog zarobljeništva.

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]