László Budai

László Budai
Lični podaci
Datum rođenja	19. 7. 1928. (dob: 95)
Mjesto rođenja	Budimpešta, Kraljevina Mađarska
Datum smrti	2. 7. 1983. (dob: 54)
Mjesto smrti	Budimpešta, NR Mađarska
Nacionalnost	Mađar
Državljanstvo	mađarsko
Visina	1.72 m
Pozicija	desno krilo
Omladinski pogoni
1942 – 1947;	BRSC
Profesionalni klubovi*
	Nacionalna reprezentacija**
Trenirani klubovi
1962 – 1967	ETI SC
1967 – 1979	Kossuth KFSE
1979 – 1980	Fóti SE
	* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima koji se računaju samo za službene utakmice i tačni su do 22. 4. 2024. ; ** Nastupi i golovi u nacionalnoj reprezentaciji tačni su do 22. 4. 2024.

László Budai (Budimpešta, 1928. – 1983.) bio je mađarski fudbaler, desno krilo slavnog Zlatnog tima i Honvéda.

Biografija i karijera[uredi | uredi kod]

László Budai je rođen 1928. u Rákospaloti, gradskoj četvrti u Budimpešti. Pridružio se Ferencvárosu 1948. godine i s njime je osvojio mađarsko državno prvenstvo 1949. godine u timu koji je trenirao Antal Lyka a gdje su njegovi suigrači bili Czibor, Rudas, Kocsis i Deák.^[1] Za Zeleno-bijele je odigrao ukupno 84 utakmice, od čega 60 prvenstvenih, 15 međunarodnih i 9 domaćih utakmica za dodjelu nagrada. Postigao je 37 golova, od kojih 25 u ligi i 12 u ostalim utakmicama. U januaru 1949., kada je Mađarska postala komunistička država, Ferencváros je smatran neprikladnim da postane vojni ili policijski klub zbog svojih desničarskih i nacionalističkih tradicija. Klub je preuzeo ÉDOSZ, sindikat prehrambenih radnika, a njihovi najbolji igrači, uključujući Budaija, Czibora i Kocsisa, regrutirani su u fudbalskom klubu mađarske armije, elitnom Honvédu. Postao je vojni časnik.

Za Mađarsku je debitirao 2. maja 1949. u 6-1 pobjedi protiv Austrije na Srednjoeuropskom prvenstvu. Za Mađarsku je potom nastupio 39 puta i postigao 10 golova. Četiri od ovih golova pala su u 12-0 pobjedi protiv Albanije 24. septembra 1950. Bio je jedan od legendarnih „Moćnih Mađara” iz tzv. Zlatnog tima, najkvalitetnije mađarske fudbalske reprezentacije svih vremena u kojoj su igrali Puskás, Czibor, Kocsis, Bozsik i Hidegkuti. U utakmici protiv Poljske u Varšavi 4. juna 1950. je četiri puta zatresao mrežu, sa pobjedom Mađara za 5–2. Zanimljivo je da se nakon toga pune dvije godine nije pojavio u reprezentaciji.

Budai je zatim pomogao Mađarskoj da postane olimpijski prvak 1952.^[2] i srednjoeuropski prvak 1953. Odigrao je i „utakmicu stoljeća” u Mađarskoj ekipi koja je 25. novembra 1953. porazila Englesku sa 6-3 na Wembleyju.^[3] Tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 1954. igrao je u grupnoj fazi u pobjedi 9-0 protiv Južne Koreje iu polufinalu protiv Urugvaja. Međutim, unatoč izvrsnoj igri u zadnjoj utakmici, istupio je za finale kako bi napravio mjesta za Ferenca Puskása.

U Honvédu će Budai osvojiti tri naslova prvaka Mađarske i jednu Mitropa kup, odigrati 221 utakmica i dati oko pedeset golova. Igrao je kao desno krilo, odnosno vezni igrač ili napadač i vrlo lijepo se razumijevao sa Kocsisom. Često su ga zvali Budai II jer je u timu bio jedan istoimeni László Budai. Igrao je u Kupu prvaka 1956/57. u kojem je Honved eliminiran u prvoj utakmici protiv Athletic Bilbaa, kada su Baski pobijedili 3-2 i izjednačili 3-3 u povratku.

Odigrao je dvije utakmice na Svjetskom prvenstvu 1958. godine. Godine 1960. udario ga je motocikl i zadobio je slomljenu tibiju.

Nakon što je napustio igrani nogomet, trenirao je osamnaest godina manje mađarske fudbalske momčadi. Umro je 1983. godine u Budimpešti. Stadion u Rákospaloti nosi ime Budai II László Stadion (10.000 mjesta).