Jeleni

Izvor: Wikipedia
jeleni
Jelen obični
Status zaštite
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Artiodactyla
Podred: Ruminantia
Porodica: Cervidae
Goldfuss, 1820.
Područje života
podporodice

Odocoileinae
Cervinae
Hydropotinae
Muntiacinae

Jeleni (Cervidae) su porodica životinja iz reda parnoprstaša (Artiodactyla). Porodica obuhvaća 45 vrsta, između ostalih jelene, srne, sobove i losove, a nastanjuju i Europu. Najupadljivije obilježje ove porodice je rogovlje koje kod različitih vrsta ima vrlo različite oblike, i uglavnom ih imaju samo mužjaci. Rogovi ove porodice bitno se razlikuju od rogova šupljorožaca. Građeni su od koštane supstance, i svake godine rastu iznova, dok su kod šupljorožaca trajni, i neprekidno rastu cijeli život.

Osobine[uredi - уреди]

Općenito[uredi - уреди]

Južni pudu, najmanja vrsta jelena

Veličina jelena je od vrste do vrste vrlo različita: dužina tijela kreće im se od 0,7 pa do 2,9 metara, visina u ramenima od 30 do 190 centimetara a težina od 7 pa do 800 kilograma. Najveća danas živuća vrsta je los, a najmanja južni pudu. Kod većine vrsta prisutan je spolni dimorfizam, što znači da su mužjaci znatno veći i teži od ženki.

I oblik tijela je različit, pored vitkih tijela, neke vrste su nabijene građe, a noge su uvijek vitke i srazmjerno duge. Rep je uglavnom samo kratki batrljak. Krzno većine vrsta je smeđe ili sivo. Mladunci većine vrsta imaju pjege na krznu, što samo neke vrste zadržavaju i u odrasloj dobi.

Jeleni su biljožderi preživači, pa prema tome imaju i građu probavnog sustava kao i ostali preživači.

Rogovi[uredi - уреди]

Glava soba

Obilježje mužjaka ove porodice su rogovi koji služe imponiranju ženkama i borbi s drugim mužjacima za pravo na parenje. Rogovi jelena rastu iz koštanih izraslina na čelu životinja (Os frontale), i, za razliku od rogova šupljorožaca, građeni su od koštane tvari. Oblik rogovlja ovisi o vrsti i starosti životinja. Kod nekih vrsta to su jednostavne, ravne i glatke izrasline, dok su kod drugih vrlo razgranati ili oblikom potsjećaju na lopate.

Za vrijeme rasta rogova, obavijeni su kožom (nazvanom "bast") pokrivenom kratkom dlakom koja snabdijeva koštanu tvorevinu rogova krvlju. Kad rogovi dosegnu punu veličinu, ova koža odumire i rogovi više nisu snabdjevani krvlju, pa su neosjetljivi na bol. Životinje ju tada skidaju struganjem o raslinje. Nakon razdoblja parenja, mužjaci odbacuju rogove i počinje rast novih. Kod vrsta s određenim razdobljem parenja i gubitak rogova se događa u određeno doba godine (kod srna i mužjaka sobova je to kasna jesen, a ženke sobova i druge europske vrste gube rogove u kasnu zimu ili proljeće). Kod vrsta koje žive u tropima, za ovaj proces ne postoji određeno razdoblje.

Iznimka od ovog pravila su Hydropotes inermis koji uopće nemaju rogove, i sobovi, kod kojih oba spola, kao jedini u ovoj porodici, nose regove.

Glava i zubi[uredi - уреди]

Lice jelena je izduženo, a uši velike i uspravne. Suzni kanal (Ductus nasolacrimalis) se grana, na prednjem rubu očne duplje (Orbita) nalaze se dva suzna otvora (Foramina lacrimalia). Ni jedna vrsta nema sjekutiće i gornjoj, ali u donjoj čeljusti ima po tri u svakoj polovici. Kod vrsta koje nemaju (Hidropotes inermis) ili imaju samo malene rogove (potporodica mutnjaka) gornji očnjaci su povećani i izlaze izvan usta, kod ostalih vrsta su vrlo mali ili ih uopće nema. Donji očnjaci liče na sjekutiće. U svakoj polovici čeljusti imaju tri pretkutnjaka i tri kutnjaka s niskim krunama. To znači, da imaju zubnu formulu 0/3, 0-1/1, 3/3 i 3/3, dakle, ukupno 32 do 34 zuba.

Udovi[uredi - уреди]

Kao kod svoh parnoprstaša srednja os noge je između trečeg i četvrtog prsta koji su povećani i jedini dodiruju podlogu. Uopće nemaju prvi prst, a drugi i peti su jako smanjeni, i ne dodiruju podlogu. Stupanj redukcije drugog i petog prsta je važan kriterij kod razlikovanja između potporodica. Kod većine vrsta se između prstiju nalaze mirisne žlijezde.

Rasprostranjenost i životni prostor[uredi - уреди]

Srne su najčešći pretstavnici ove porodice u Srednjoj Europi

Prirodno područje rasprostranjenosti jelena obuhvaća velike dijelove Euroazije i Amerika. U Africi nastanjuju samo sjeverne dijelove, južno od Sahare ih uopće nema. Ljudi su ih doveli i u područja u kojima nisu živjeli, tako da ih danas ima u Australiji, Novom Zelandu, Novoj Gvineji i na nekim Karipskim otocima.

Jeleni nastanjuju brojna različita staništa. Može ih se naći u pustinjama, travnjacima, močvarama, šumama i u arktičkim tundrama.

Način života[uredi - уреди]

Neke vrste su samotnjaci, ali većina vrsta živi u grupama čija veličina ovisi o vrsti i okolišu. Česte su haremske skupine u kojima jedan mužjak okuplja više ženki i zajedničko potomstvo i ne podnosi prisutnost drugog konkurentnog mužjaka. To znači da vlada poliginijsko ponašanje u parenju, jedan mužjak pari se s više ženki. U vrijeme parenja, mužjaci se često bore za pravo na parenje. Borbe se vode kljovastim očnjacima (mutnjaci) ili rogovima čiji rast korelira, kao što je već rečeno, s razdobljem parenja. Za sporazumijevanje s pripadnicima iste vrste i obilježavanje vlastitog "područja" koriste se sekretom žlijezda na glavi i između prstiju, no i urinom.

U tropskim područjima parenje se može odvijati cijele godine, dok je u umjerenim područjima uglavnom u jesen ili zimi. Vrijeme trudnoće je najčešće šest do osam mjeseci. Ženka donosi na svijet jedno ili dva mladunca, a ponekad čak i tri ili četiri. Mladunci su potrkušci i obično imaju pjegavo krzno.

Jeleni su biljožderi i hrane se različitim dijelovima bilja, no za razliku od šupljorožaca rađe biraju mekše dijelove.

Jeleni i ljudi[uredi - уреди]

Korist i ugroza[uredi - уреди]

Statua Artemide s jelenom

Ljudi su od pradavnih vremena iz najrazličitijih razloga lovili jelene. Tu spada s jedne strane korist jer se meso jede, a koža i krzno prerađuje. S druge strane, lov često ima i čisto sportske razloge, što pogađa najčešće mužjake koje se ubija radi trofejnog rogovlja. Jedna vrsta, srna, je domesticirana i ne koristi se samo njeno meso i koža, nego se koristi i njeno mlijeko, a i za prijenos tereta. Kao životinje za lov i za parkove, niz vrsta je uvezen u područja izvan njihovih prirodnih područja nastanjivanja.

Nasuprot toj novoj rasprostranjenosti jednih vrsta, stoji opasnost od izumiranja za niz drugih. S jedne strane, to je lov, a s druge je uništavanje njihovih staništa. Vrsta Schomburgkov jelen istrijebljena je u 20. stoljeću, a jedna druga vrsta, Davidov jelen izbjegla je istu sudbinu zahvaljujući jedino uzgoju u europskim uzgajalištima, no još uvijek ju se smatra krajnje ugroženom. Popis IUCN sadrži četiri vrste u skupini jako ugroženih (endangered), a šest u skupini ugroženih, dok za neke nedostaju pobliži podaci.[1]

Jeleni u kulturi[uredi - уреди]

Jeleni su utkani u mitologiju i kulturu najrazličitijih naroda. Još u razdoblju paleolitika nastali su spiljski crteži kako životinja tako i ljudi s jelenskim rogovima. Sve stare kulture poznaju neki oblik štovanja jelena. Tako ih se sreće u keltskoj mitologiji, u Staroj Grčkoj, u nordijskoj mitologiji pa zatim i u kršćanstvu.

Izvaneuropske kulture također poznaju i štuju jelene. Tako se pojavljuju u šintoizmu i u mitologiji Indijanaca.

Sistematika[uredi - уреди]

Vanjska sistematika[uredi - уреди]

Jeleni su jedna od šest živućih porodica preživača (Ruminantia). Dok je porijeklo svih preživača od zajedničkih predaka gotovo sasvim izvan svake sumnje, odnosi unutar ove grupe nisu sasvim razjašnjeni. Do nedugo su se moškavci i izolirane rašljoroge antilope svrstavali zajedno u natporodicu Cervoidae (jelenolike životinje). Novija molekularnogenetička pokazuju, da jeleni, moškavci i šupljorošci čine kao sestrinske grupe jedan takson[2]. Ovaj novi pogled je još uvijek sporan.

Unutrašnja sistematika[uredi - уреди]

Jeleni se uglavnom dijele na četiri potporodice koje se između ostalog razlikuju reduciranim prstima, rogovima i detaljima u građi lubanje.

Srodnički odnosi između pojedinih potporodica nisu nedvosmisleno razjašnjeni. Molekularnobiološka istraživanja pokazuju neke nešto drugačije srodničke odnose od ovdje prikazanih. No, takva nova sistematika je još sporna i nije općeprihvaćena, stoga je ovdje prikazana tradicionalna podjela.

Literatura[uredi - уреди]

  • Don E. Wilson, DeeAnn M. Reeder (Hrsg.): Mammal Species of the World. 3. izdanje. The Johns Hopkins University Press, Baltimore 2005, ISBN 0-8018-8221-4.
  • Hubert Hendrichs i Roland Frey: Cervidae, Hirsche. u: Wilfried Westheide, Reinhard Rieger (Hrsg.): Spezielle Zoologie. dio 2: Wirbel- oder Schädeltiere. Spektrum Akademischer Verlag, Heidelberg – Berlin 2004, ISBN 3-8274-0307-3, S. 628-630.
  • Ronald M. Nowak: Walker's Mammals of the World. The Johns Hopkins University Press, Baltimore 1999, ISBN 0-8018-5789-9.

Izvori[uredi - уреди]

  1. IUCN Red List of Threatened Species, podaci od 29.11.2006.
  2. A. Hassanin und E. J. P. Douzery: Molecular and morphological phylogenies of ruminants, and the alternative position of the Moschidae. Systematic Biology 52 : 206-228 (2003).

Vanjske veze[uredi - уреди]