Hwicce

Izvor: Wikipedia
Područje Hwiccea

Hwicce (također Hwicca ili Wiccia) je bilo jedno od plemena/naroda, odnosno kraljevstvo anglosaksonske Engleske. Granice njenog područja nisu poznate, ali se vjeruje da su otprilike odgovarale nekadašnjoj Biskupiji Worcester, osnovanoj 679–80, a čiji su biskupi nosili titulu Episcopus Hwicciorum. U tom slučaju bi kraljevstvo obuhvaćalo Worcestershire osim sjeverozapadnog dijela, Gloucestershire osim Forest of Deana, jugozapadni dio Warwickshirea, dio Bath sjeverno od rijeke Avon, te manje dijelove Herefordshirea, Shropshirea, Staffordshirea[1] i sjeverozapadni Wiltshire.[2]

Hwicce predstavlja staroenglesku riječ za deblo ili škrinju.[3] Neki historičari su je protumačili kao "sveta posuda" i povezali sa oblikom doline Vale of Gloucester i nekadašnjim rimsko-britanskim regionalnim kultom boginje koja nosi vjedro.[4] Boginja je najvjerojatnije dosila ime Mater Dobunna te se špekulira kako je možda poslužila legendama od kojih će nastati ciklus o Svetom graalu.[5]

Historija[uredi - уреди]

Teritorija Hwiccea je navjerojatnije odgovaral drevnom rimskom civitasu Dobunni.[6] Područjem su nakon rimskog odlaska početkom 5. vijeka vladali Briti, ali se na temelju paganskih artefakata na njegovom sjeveroistočnom rubu pretpostavlja da su relativno brzo tamo počeli prodirati Angli preko Warwickshire Avona a možda i drugih ruta;[7] moguće je da su anglijski osvajači uzimali danak od britskih vladara.[8]

Prema Anglosaksonskoj kronici godine 577. se odigrala bitka kod Dyrhama u kojoj su Gewisse (Zapadni Saksonci) pod Ceawlinom ubili tri britska kralja i osvojili Gloucester, Cirencester i Bath. Zapadnosaksonska vlast nije trajala dugo, te je možda okončana već 584, kada je bila bitka kod Fethanleag, u kojoj je Cutha ubijen, a Ceawlin se vratio kući "bijesan"; sigurno je okončana 603. kada je, prema Bedi, Sveti Augustine održao sastanak velških biskupa "ispod Hrasta sv. Augustina na granici Hwiccea i Zapadnih Saksonaca". Zbog toga se pretpostavlja da su Hwicce i Zapadni Saksonci bili zasebni entiteti, iako sličnost imena Gewisse i Hwicce sugerira zajedničko porijeklo.[9]

Prema Anglosaksonskoj kronici su nad tim područjem kontrolu ojačali Angli pod Pendom nakon sukoba sa Zapadnim Saksoncima 628. Penda je pobijedio u sukobu, ali, po svemu sudeći nije anektirao područje svom kraljevstvu Mercija, i umjesto toga je od stare dobunske države/zajednice napravio saveznika ili klijenta.

(Pod)kraljevstvo Hwicce je također sadržavalo zasebne plemenske grupe kao Husmerae, Stoppingas i Weorgoran.[10]

Prvi kraljevi koji se spominju su Eanhere i Eanfrith. Beda za Eanfrithovu kćer Eafe sugerira da je bila krštena, odnosno da je Hwicce bila kršćanska država. [11]

Historičari pretpostavljaju da je Hwicce bila pokrštena pod uticajem keltskih kršćana umjesto od misije Grgura I jer inače dobro informirani Beda uopće ne spominje pokrštavanje Hwiccea.[12] Dio historičara vjeruje da su se Hwicce rano pokrstili zato što je, za razliku od drugih dijelova post-rimske Britanije kršćanstvo na njihovom području bilo dovoljno očuvano da Angli preuzmu vjeru svojih podanika; brzu konverziju sugerira relativno malen broj paganskih artefakata.[13] Pretpostavlja se da je tome pridonijela vladajuća porodica Hwiccea, odnosno njihovi dinastijski/politički brakovi sa domorodačkim poglavicama.

Historičari također pretpostavljau da se Eanhere oženio za Osthryth, kćer Oswiua od Northumbrije, te s njom imao sinove po imenu Osric, Oswald i Oshere. Za Osthryth se također bilježi da je bila žena Aethelreda od Mercije. Ranije brak za Eanherea objašnjava zašto se Osric i Oswald opisuju kao Æthelredovi nepotes — "nećaci" ali u ovom kontekstu vjerojatno "posinci".[14]

Osric je nastojao da Hwicce dobije svog biskupa,[15] ali je zato Oshere bio važan za stvaranje biskupije Worcester 679–80. U to vrijeme je Osric vjerojatno bio mrtav. Tatfrid od Whitbyja je izabran za prvog biskupa Hwiccea ali je umro prije ustoličenja te ga je zamijenio Bosel.[16] Worcesterski kroničar iz 12. vijeka navodi da je Worcester izabran za sjedište biskupije zato što je bio sjedište Hwiccea.[17]

Osherea su naslijedili sinovi Æthelheard, Æthelweard i Æthelric. Na početku Offine vladavine su kraljevstvom vladala tri brata po imenu Eanberht, Uhtred i Aldred, od kojih su potonja dvojica vladala do 780. Nakon njih su vladari prestali koristilti kraljevsku titulu. Njihov nasljednik Æthelmund, koji je ubijen u ratu protiv Wessexa 802, opisuje se kao earl.

Distrikt je ostao pod vlašću Mercije sve do nestanka te države. Nakon toga ju je preuzeo kralj Alfred oko 877–883 pod earlom Æthelredom, koji je možda bio član kraljevske porodice Hwiccea.

Kraljevi Hwiccea[uredi - уреди]

Ne postoje sačuvane genealogije ili popisi kraljevi, pa je dolje naveden popis ekstrapoliran iz raznih primarnih izvora.[18] Neki kraljevi Hwiccea su vladali u tandemu, što objašnjava nepodudaranje datuma početaka i kraja vladavine.

Ime Datumi Napomene
628 Kraljevstvo osvojio Penda od Mercije.
Eanhere sredina 7. vijeka
Eanfrith sredina 7. vijeka brat Eanherea.
Osric 670-e sahranjen u Glosterskoj katedrali.
Oshere 690-e brat Osricov. Umro prije 716.
Æthelheard fl. 709 Sin Osherea. Izdao povelju sa Æthelweardom.
Æthelweard fl. 709 Sin Osherea.
Æthelric fl. 736 Sin Osherea.
Eanberht fl. 750-e Nema zapisa iza 759.
Uhtred fl. 750-e – 779
Ealdred fl. 750-e – 778
780-e Dovršena asimilacija Hwiccea u Merciju.

Ealdormeni Hwiccea[uredi - уреди]

Ime Datumi Napomene
Æthelmund cca. 796-802 Poginuo u bitci 802.[19]
?Æthelric fl. 804 Sin Æthelmunda. Njegova oporuka 804. traži pogreb u Deerhurstu.[1]
Leofwine u. cca. 1023 otac mercijskog earla Leofrica
Odda u. 1056 Sagradio Oddinu kapelu u Deerhurstu za dušu brata Ælfrica.

Ostale znamenite ličnosti Hwiccea[uredi - уреди]

Æthelmod predao zemlju opatici Beorngyth u oktobru 680. i vjerojatno bio član vladajuće porodice .[2]

Osred (cca. 693) bio je thegn Hwiccea, koga nekih historičari opisuju kao kralja.[20]

Fusnote[uredi - уреди]

  1. Della Hooke, The Kingdom of the Hwicce (1985), pp.12-13
  2. Stephen Yeates, The Tribe of Witches (2008), pp.1-8
  3. Old English Dictionary
  4. Stephen J. Yeates, The Tribe of Witches: The religion of the Dobunni and Hwicce (2008).
  5. Stephen Yeates, A Dreaming for the Witches (2009)
  6. J. Manco, Dobunni to Hwicce, Bath History, vol. 7 (1998).
  7. D.Hooke, The Anglo-Saxon Landscape: The Kingdom of the Hwicce (Manchester, 1985), pp.8–10; Sims-Williams, 'St Wilfred and two charters dated AD 676 and 680', Journal of Ecclesiastical History, Vol. 39, part 2 (1988), p.169.
  8. N.Higham, The English Conquest: Gildas and Britain in the fifth century (Manchester, 1994), chaps. 2, 5.
  9. Eilert Ekwall, The Concise Oxford Dictionary of English Place-Names (Oxford Clarendon Press, reprinted 1991)
  10. David P. Kirby, The earliest English Kings (Routledge, 1990, 2000)
  11. Bede, The Ecclesiastical History of the English People ed. J.McClure and R.Collins (Oxford, 1994), p.193.
  12. J. Manco, Saxon Bath: The Legacy of Rome and the Saxon Rebirth, Bath History, vol. 7 (1998).
  13. C. Thomas, Christianity in Roman Britain to AD 500 (1981), pp.253–71; Hooke, p.10; C. Heighway, 'Saxon Gloucester' in J. Haslam ed., Anglo-Saxon Towns in Southern England (Chichester, 1984), p.375.
  14. John Leland, Collectanea, vol. 1, p. 240.
  15. Charter S 51, MS Cambridge, Corpus Christi College, 111, pp. 59-60 (s. xii2)S51
  16. Bede, The Eccesiastical History of the English People, ed. J. McClure and R. Collins (1994), p. 212; Chronicle of John of Worcester ed. and trans. R.R. Darlington, J. Bray and P. McGurk (Oxford 1995), 136–8.
  17. "The Chronicle of Florence of Worcester" in The Church Historians of England ed. and trans. J. Stevenson, vol. 2, p.379.
  18. The Blackwell Encyclopedia of Anglo-Saxon England, ed. M. Lapidge (Blackwell 1999), 507.
  19. Anglo-Saxon Chronicle.
  20. For example he appears on this list of Kings of Hwicce. pristip 10. III 2005.

Literatura[uredi - уреди]