Hrizafije

Izvor: Wikipedia

Hrizafije ili Hrisafije (grčki: Χρυσάφιος, latinski: Chrysaphius, ? - 450/451) je bio eunuh na dvoru istočnorimskog cara Teodozija II, poznat po tome što je postao najmoćniji dvorjanin pred kraj Teodozijeve vladavine i vodio pomirljivu politiku prema Hunima i njihovom vođi Atili.

Bizantski historičari navode da je karijeru započeo kao sluga na dvoru, te da je postepeno napredovao u službi, stekavši naklonost cara dijelom i svojom fizičkom ljepotom, ali i prepredenošću. Već 441. je sudjelovao u obaranju Kira od Panopolisa, gradskog prefekta čiju je popularnost među narodom držao preprekom svojim ambicijama. Kir je optužen da je pagan, zbog čega je, kako bi otklonio optužbe, pristao da se zaredi, a potom je na Hrizafijev nagovor imenovan biskupom Kotieja u Frigiji, čiji su građani stekli reputaciju zbog linčovanja četvorice njegovih prethodnika.

Godine 443. je Hrizafije postao praepositus sacri cubiculi, odnosno carski komornik, a de facto premijer Istočnog Rimskog Carstva. Odatle je počeo spletkariti protiv careve sestre Pulherije koju je uspio protjerati iz dvora, i tako na trenutak ojačati uticaj careve supruge Elije Eudokije. Međutim, već 444. se okrenuo protiv carice, sugeriravši kako je prevarila muža sa njegovim najboljem prijateljem Paulinom. Zbog toga ju je car protjerao, i Hrizafije se tako lišio svojih glavnih suparnika, postavši najmoćniji čovjek na dvoru.

Hrizafijev uspon na vlast je koincidirao sa provalom Huna na istočnorimske teritorije na Balkanu, tako i eskalacijom teoloških nesuglasica unutar Crkve u Carstvu. Hrizafije je prema Hunima vodio popustljivu politiku, pristajući na svaki, pa i na najteže ostvariv zahtjev njihovog kralja Atile - tako je Hunima prepuštena sva dotadašnja rimska teritorija na pet dana jahanja južno od Dunava, a nakon dolaska Huna pred zidine Konstantinopola 447. isplaćen danak u količinama koje su ispraznile carsku blagajnu i dovele do teških poreznih opterećenja za podanike Carstva.

Iste godine je Hrizafije pokušao svoj svjetovni uticaj upotpuniti uticajem na Crkvu, i to tako što je svoje kumče Eutiha pokušao postaviti za arhiepiskopa Konstantinopola. Pokušaj nije uspio, i novim arhiepiskopom je proglašen Flavijan, koji je odmah postao Hrizafijev smrtni neprijatelj. Kako bi suzbio njegov uticaj, Hrizafije je uredio da na mjesto uticajnog patrijarha Aleksandrije bude postavljen Dioskor od Aleksandrije. Potom je organizirao tzv. Drugi efeški sabor na kome je 449. godine Flavijan svrgnut, dijelom zahvaljujući tome što su episkope nadgledali naoružani vojnici; taj je događaj, međutim, izazvao ogorčenje, odnosno raskol u Crkvi, a papa Lav I ga je odbio priznati, proglasivši ga "razbojničkim saborom". Ti će događaji kasnije dovesti do Kalcedonskog sabora i prve velike šizme u historiji kršćanske Crkve.

Hrizafije je, pak, iste godine pokušao trajno riješiti hunski problem tako što je Edekona, skirskog poglavicu i Atilinog tjelohranitelja, pokušao potkupiti da mučki ubije svog gospodara. Edekon je, međutim, ostao vjeran Atili i o zavjeri obavijestio Atilu koji je zaprijetio novim ratom ukoliko mu se ne pošalje Hrizafijeva glava. Hrizafije je, međutim, uspio isposlovati svoj ostanak na životu uz još basnoslovniji danak, odnosno novac za koji historičari navode da bi bio bolje potrošen u ratu protiv Atile.

Huni su se ubrzo nakon toga okrenuli pljački Zapadnog Carstva i tako privremeno Istok i Hrizafija ostavili na miru. Međutim, godine 450. je Teodozije II umro i Hrizafije je odjednom ostao bez zaštitnika. Novi car Markijan, oženjen za Pulheriju, je bio neprijateljski nastrojen prema nekoć svemoćnom eunuhu. Ubrzo nakon toga je Hrizafije umro nasilnom smrću - prema jednoj verziji je pogubljen od strane generala Jordana, a prema drugoj su ga na ulici kamenovali građani bijesni zbog poreza koje su morali plaćati zbog njegovog danka za Atilu.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]