Ginko

Izvor: Wikipedia
Dvorežnjasti ginko
Ginkgo Biloba Leaves - Black Background.jpg
Status zaštite
Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Ginkgophyta
Razred: Ginkgoopsida
Red: Ginkgoales
Porodica: Ginkgoaceae
Rod: Ginkgo
Vrsta: G. biloba
Dvojno ime
Ginkgo biloba
Linné 1771.
Područje života
Ginkgo biloba

Dvorežnjasti ginko ili japanska lijeska (lat. Ginkgo biloba) je jedinstvena vrsta stabla bez živih bliskih srodnika. Ginko kao vrsta se klasificira u posebnu diviziju Ginkgophyta koja sadrži jedan jedini razred ginkgoopsida, red ginkolikih, porodicu ginkovki i rod ginkgo. Najbolje je proučeni primjer živućeg fosila iz pliocena.

Naziv[uredi - уреди]

Naziv ginkgo potječe od kineskog 銀杏 (gin-kio), što u prijevodu znači srebrni plod (marelica). U Kini se od davnina ginkgov list poistovjećuje i sa stopalima patke, budući da su vrlo sličnog oblika. Tako je i naziv za ginkgo koji se i danas često koristi u Kini Icho Ba zapravo izveden od izraza za pačja stopala.

Za drvo ginkga postoje u Europi razni nazivi i sinonimi. Neki u prijevodu znače: slonovo drvo, stablo života, djevojačka kosa, vilina kosa, stablo hrama, srebrna marelica, stablo djed-unuk.

U hrvatskom jeziku ginkgo biloba naziva se dvorežnjasti, dvokrpasti ili dvolapi ginkgo (ginko), radi dvodjelnog izgleda lista. U Hrvatskoj ginko se još naziva i japanska lijeska.

Karakteristike - općenito[uredi - уреди]

Ginkgo biloba je biljna vrsta koja je preživjela stotine milijuna godina. Postojbina mu je u jugoistočnoj Kini. On je dvodomno listopadno drvo (postoje muške i ženske biljke) osnovnih karakteristika da ima lepezasto svilenkasto lišće na dugim stapkama, a sjeme (koštica) je obavijeno mesnatim ovojem poput šljive ili višnje. Ginko se ubraja u prijelaznu kariku između golosjemenjača i kritosjemenjača, ali obično ga se uvršćuje u četinjače. Smatra se najvitalnijom biljnom vrstom na svijetu: zadivljuje svojom rezistentnošću na otrove okoline (preživi sva moguća zagađenja uključujući i atomsku bombu) i zato je u velikim gradovima sve češće stablo u uličnim drvoredima. Poznato je da dvorežnjasti ginko spada i u ljekovito bilje: pospješuje cirkulaciju, pamćenje i općenito čini organizam zdravijim.

Za lijek se koristi list, sadržaj koštice, mesnati omotač koštice zatim korijen, kora. Od lista se radi ginkov ekstrakt (Gbe) koji se koristi u farmaceutskoj industriji. Jezgra koštice bogata je ugljikohidratima i jestiva poput badema ili lješnjaka. Jezgra koštice, kada se osuši, bijele je boje i tvrda, a ima okus sličan bademu. U Japanu, Kini i Koreji se pržene sjemenke smatraju specijalitetom. Stablo dosegne visinu i preko 30 metara, a promjer stabla zabilježen je i preko 9 metara. Naime, do oko stotinjak godina starosti stablo raste simetrično i okruglo, dok se kasnije izvija i nema pravilan već izobličen oblik. U Kini postoji više primjeraka ginka starijih i od 3000 godina. Standardna vrsta ginka je u ranoj mladosti čunjaste forme, a kasnije je više raširena. Sve do tridesetak godina starosti kora stabla je srednje tamno siva i dosta vremena glatka, dok nakon toga i u dubokoj starosti je ispucala i tamno smeđa. Stariji vrhovi grana vise.

Lišće koje je kožnjasto nalazi se na kraćim izbojcima i to po 3-7 u čuperku, a na dugim izbojcima je poredano spiralno. Lišće je kod osnovne forme dugo od 7 do 12 cm, a široko 6-10 cm, a kod starijih biljaka je i veće. Lepezaste je forme, najčešće od dva režnja, ali ponekad ima i više. Rub je urezan i valovit s nizom paralelno razgranatim žilama. Peteljka je 7-10 cm duga. Oblik plojke lista dosta varira. Osnovna vrsta u proljeće ima svijetlo-zelene, a ljeti tamnozelene listove, dok u jesen dobiva zlatno-žutu ili otvoreno-žutu boju. Ginko je vrlo otporan na niske temperature, pa može podnijeti i do -25°-30° C. Otporan je i na visoke temperature. Ne voli sjenu već isključivo sunce (osim u ranoj mladosti). U prirodnim uvjetima ginko počinje listati krajem ožujka, dok se «prisilnim» putem, u uvjetima sa sobnom temperaturom, pupovi otvaraju i listaju mnogo ranije.

Biljke nisu značajno podložne raznim bolestima i ne napadaju ga insekti. Tijekom milijuna godina razvio je snažan imunitet. Drvo je svjetle boje, dosta mekano, pa je pogodno za ručnu obradu. Sjeme dvorežnjastog ginka ima 2 hipogeična kotiledona (ili tzv. supaka) koji nakon klijanja biljke ostaju u zemlji. Broj kromosoma n = 12; dva su aproksimativno izobrahijalni, a deset supterminalne centromere. Biljke su spolno zrele tek nakon 25 i više godina starosti. Spomenimo da je u Hrvatskoj ginko (u odnosu na mnoge europske zemlje) relativno dobro zastupljena vrsta i to uglavnom u perivojima i parkovima naših brojnih dvoraca i kurija. Međutim kao hortikulturalna vrsta u parkovima i općenito kao vrtna i kućna ukrasna forma slabije je zastupljena.

Izvori - literatura[uredi - уреди]

  • V. Anić – I. Goldstein: «Rječnik stranih riječi», Zagreb 2007. (Hrv.)
  • L. Beissner – J. Fitschen: «Handbuch der Nadelholzkunde», Berlin 1930. (Njem.)
  • «Enciklopedija – opća i nacionalna», VII, Zagreb 2005. (Hrv.)
  • H. J. Elwes & A.Henry: «The Trees of Great Britain & Ireland», 1, Edinburgh 1906. (Eng.)
  • H. E. K. Koch: «Dendrologie 2» (2), Erlangen 1873. (Njem.)
  • C. Richard & A. Richard: «Comm. Bot. Conif. Cycad.», 1826. (Eng.)
  • «Šumarska enciklopedija», I, Zagreb 1959. (Hrv.)
  • M. Vidaković: «Četinjače», Zagreb 1982. (Hrv.)


Broccoli-tree.svg Nedovršeni članak Ginko koji govori o biljci je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.