Elektroplatiranje zlatom
Elektroplatiranje zlatom (pozlata) se donedavna elektroplatiralo skoro isključivo radi dekoracije i (ili) povećanja vrijednosti proizvoda. U novije vrijeme to se sve više čini za tehničke svrhe, na primjer za zaštitu finih, mjernih i medicinskih instrumenata, proteza, preciznih utega i alata, za dobivanje slojeva nepromjenjive moći refleksije (osobito za infracrveno zračenje) i velike postojanosti (posebno za električne kontakte koji isključuju prijelazne otpore, u tehnici poluvodiča, gradnji ispravljača, elektroničkih računala, valovoda, vakuumskih cijevi, u nuklearnoj tehnici i kod svemirskih letjelica). Često se umjesto zlata, posebno kad se traži veća tvrdoća galvanskih spojeva i (ili) jeftiniji proizvod, elektroplatira njegovim slitinama s antimonom, kositrom, niklom, bakrom, srebrom i kobaltom.
Za elektroplatiranje zlatom i njegovim slitinama također se upotrebljavaju cijanidne kupke, s elektrolitima od cijanoaurata alkalija, s manjim ili većim sadržajem cijanida alkalija i drugih metala te različitih dodataka, već prema tome kakva se svojstva izratka žele postići. Kako je disocijacija složenih cijanida zlata u vodenim otopinama vrlo slaba, a u ovim kupkama potiskuju je još i cijanidi alkalija, zlato se ponaša kao da je manje plemenito od srebra, pa ako je koncentracija cijanida alkalija u kupki dovoljno velika, elektroplatiranje zlatom nije ometano spontanim izlučivanjem. [1]
Pozlata[uredi | uredi kod]
Pozlata je potpuno ili djelomično prevlačenje zlatnim listićima ili zlatnim prahom površine kamena, kovine, drva, stakla, kože, tekstila i papira radi ukrašivanja. U antičkoj Grčkoj i Rimu pozlaćivali su se kameni i drveni kipovi te ornamentirani arhitektonski dijelovi. U Bizantu se pozlata upotrebljavala u slikarstvu (zidnom, mozaičnom i minijaturnom) i u arhitektonskoj dekoraciji. Posebno ikonografsko značenje ima pozlata, odnosno zlatna boja, u srednjovjekovnom crkvenom slikarstvu kao simbol svjetlosti i svetosti (aureola i nimb). Oko 1500. u zapadnoj umjetnosti, osobito slikarstvu na ploči, nestaje zlatne pozadine, koja se u istočnoj Europi održala i dalje u oslikavanju ikona. U doba baroka pozlata se obilno koristila u crkvenoj skulpturi (oltari, propovjedaonice, ukrasi na orguljama i slično). [2]