Branko Popović (slikar)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ukoliko ste tražili drugu osobu, vidite članak Branko Popović (Razvrstavanje).
Branko Popović
Biografske informacije
Rođenje27. januar 1882.
Užice, Kneževina Srbija
Smrt27. 11. 1944. (dob: 62)
Beograd, Demokratska Federativna Jugoslavija
Opus
Poljeslikanje

Branko Popović (Užice, 15/27. januar 1882Beograd, 27. novembar 1944) je bio srpski slikar, likovni kritičar, profesor i dekan Tehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je Užicu od oca Stojana, osnivača prve srpske fabrike čoje i ćebadi u Užicu, i majke Femke. Od dvanaeste godine živeo je u Beogradu. Završio je 1905. Tehnički fakultet u Beogradu. Posle toga je učio slikarstvo u Minhenu u crtačkoj školi Hajnriha Knira (1905-1906), zatim na Umetničkoj akademiji kod Ludviga Herteriha (1906-1909) i u Parizu (1909-1912). Objavio je veći broj kritika, ogleda i studija o umetnosti. Naslikao je oko 100 dela, od kojih je 80 sačuvano. Bio je jedan od osnivača Umetničke grupe „Oblik“. Izlagao je na zajedničkim izložbama u Parizu (1919), Filadelfiji (1926), Londonu (1930), Rimu (1937) i na 22. Bijenalu u Veneciji (1940).

Učestvovao je u Balkanskim ratovima, ranjen je kod Kumanova, a takođe je učestvovao i u Prvom svetskom ratu. Kao oficir VII pešadijskog puka dobio je čin potpukovnka. Dobitnik je ordena za hrabrost u Prvom i Drugom balkanskom ratu i francuskog krsta Legije časti sa palmama u Prvom svetskom ratu.

Izabran je 1914. za docenta na Tehničkom fakultetu. Bio je arhitekta i između dva rata jedan od najpoznatijih srpskih slikara. Uoči Drugog svetskog rata bio je dekan Tehničkog fakulteta u Beogradu.

Bio je član Demokratske stranke. Posle sloma Jugoslavije, biva zatvoren u logoru na Banjici. Uspeo je da se izvuče i vrati na funkciju dekana Tehničkog fakulteta. Učestvovao je u izradi Srpskog civilnog plana sa ostalim srpskim intelektualcima (Čajkanovićem, S. Stefanovićem itd.).

U novembru 1944. godine osuđen je i streljan kao narodni izdajnik od strane komunista[nedostaje referenca] i ne zna se gde je sahranjen. Tom prilikom je Politika objavila spisak od 105 streljanih, među kojima je bilo i njegovo ime.[nedostaje referenca] Tada mu je konfiskovana imovina. U njegov stan i atelje u Knez Mihailovoj 24 uselio se slikar Đorđe Andrejević Kun.[nedostaje referenca]

Po rešenjeu Okružnog suda u Beogradu rehabilitovan je 2007. godine. Izložbe njegovih radova organizovane su: 1996. u Beogradu (u galeriji SANU), 1996. u Novom Sadu (u likovnom salonu ogranka SANU), 2004. u Užicu (u Gradskoj galeriji) i 2011., 10. februara 2011. u galeriji RTS i u Zrenjaninu u Narodnom muzeju, 25. avgusta 2011.[1].

Bio je oženjem Divnom, rođenom Naunović sa kojom je imao tri sina: Simeon, arhitekta, Prijezda, advokat i Borivoje, TV novinar.

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Lazar Trifunović, Srpska likovna kritika, Srpska književna zajednica, Beograd, 1967, s. 28, 226, 297, 313, 357, 369-387
  • Miodrag B. Protić, Branko Popović, Srpsko slikarstvo XX veka, Nolit, Beograd, 1970, s. 56-57, 105
  • Lazar Trifunović, Srpsko slikarstvo 1900-1950, Nolit, Beograd, 1973, s. 88-90
  • Vladimir Rozić, Likovna kritika u Beogradu između dva rata (1918-1941), Jugoslavija, Beograd, 1983
  • Vladimir Rozić: Branko Popović, slikar i likovni kritičar, (katalog retrospektivne izložbe), SANU, Beograd, 1996
  • Branko Popović, Likovne kritike, ogledi i studije, (priredio i uvod Vladimir Rozić), Gradska galerija, Užice, 2004
  • Simo C. Ćirković: Ko je ko u Nedićevoj Srbiji 1941-1944, izd. Prosveta, Beograd 2009, odrednica „Popović, Branko S.“ str. 412, (COBISS)

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2020-01-29. Pristupljeno 2012-06-16. 

Vidi još[uredi | uredi kod]

4

Vanjske veze[uredi | uredi kod]