Bančiang

Izvor: Wikipedia
Arheološki lokalitet Ban Čiang
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Museum für Indische Kunst Dahlem Berlin Mai 2006 056.jpg
 Tajland
Registriran: 1992. (16. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: iii
Ugroženost: ne
Referenca: UNESCO

Bančiang (tajlandski: แหล่งโบราณคดี บ้านเชียง) je prapovijesni arheološki lokalitet u tajlandskoj pokrajini Udon Thani koji je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 1992. god.

Arheološki lokalitet Ban Čiang

Naime, znanstvenike je 1966. godine iznenadilo otkriće ovog lokaliteta starog oko 5,000 godina, s keramičkim i metalnim predmetima, jer se do tada vjerovalo kako je u to vrijeme metalurgija razvijena samo u Prednjoj Aziji i na Dalekom istoku. Antropolog Steve Young je otkrio ovaj lokalitet[1], a godinu dana kasnije otkriveni su ljudski skeleti i predmeti od bronce (narukvice, prstenje, ogrlice, žice i šipke, vrhovi kopalja, sjekire, kuke i mala zvona) koji su bili pogrebni darovi. Najstariji grobovi nisu imali metalne predmete i stoga pripadaju neolitiku, ali razvijenog poljoprivrednog stanovništva, dok oni s metalnim predmetima pripadaju brončanom dobu, a najmlađi su iz željeznog doba.

Prvim mjerenjima starosti utvrđeno je kako je bančiang kultura potječe od oko 4420.-3400. pr. Kr., što bi bila najstarija kultura brončanog doba na svijetu. No, nakon godina razmatranja i rasprava došlo se do vjerojatnijih vremenskih okvira ove kulture. Posljednjim datirenjam ugljikom-14 došlo se do okvira bančiang kulture od oko 2100.-200. pr. Kr.

Lokalitet je ponovno osvanuo na naslovnicama svjetskih novina kada su tisuće predmeta s ovog lokaliteta otkriveni u nekoliko kalifornijskih muzeja i drugim lokacijama. Krijumčarenjem predmeta bančiang kulture, danas ima više ovih predmeta u muzejima izvan zemlje, nego na samom lokalitetu. Vlada SAD-a je obećala da će nakon kriminalističke obrade, svi predmeti biti vraćeni u Tajland.[2].

Izvori[uredi - уреди]

  1. Otkriće Ban Čianga na The Ban Chiang Project, University of Pennsilvania ((en)) Preuzeto 29. lipnja 2011.
  2. Katherine D. Vitale, The war on antiquities: United States law and foreign cultural property, Notre Dame Law Review, The Free Library, 24. siječnja 2008. ((en)) Preuzeto 29. lipnja 2011.
  • Southeast Asia: A Past Regained, Time Life Books, Alexandria, Virginia 1995., str. 25.–32. ((en))

Vanjske veze[uredi - уреди]

Koordinate: 16°29′02″N 99°31′26″E / 16.484, 99.524