Atanasije Atonski

Izvor: Wikipedia
Ruska ikona Svetog Atanasija Atonskog.

Sveti Atanasije Atonski (grč: Άγιος Αθανάσιος ο Αθωνίτης) (925 - 1000), vizantijski monah, osnovao je Manastir Veliku Lavru na Svetoj gori. Prije nego što je postao monah bio je učenik u školi retora Atanasija u Carigradu, kod kojeg je neko vrijeme radio i kao nastavnik. Zamonašivši se, više godina je proveo kao pustinjak. Na inicijativu Nićifora Foke osniva Veliku Lavru i postiže sjajne uspjehe kako u izgradnji manastira, tako i u privlačenju monaha u njega. On je uveo kinovijski sistem na Svetu goru, po kojem monasi upražnjavaju poslušanje i život u zajednici, umjesto dotad preovladavajućeg pustinjaštva. Proglašen je za sveca nakon smrti oko 1000. godine, sa praznikom 5. jula (18. jul po gregorijanskom kalendaru).

Život[uredi - уреди]

Život Svetog Atanasija Atonskog može se podijeliti na dva perioda: predmonaški i monaški.

Do zamonašenja[uredi - уреди]

Sveti Atanasije Atonski je rođen u Trapezuntu oko 925. godine u bogatoj porodici,[1][2] a na krštenju mu je dato ime Avram. Nakon što je rano ostao siroče, usvojila ga je i podigla jedna monahinja. Mladi Avram je svoju pomajku oponašao u njenim monaškim običajima, u postu i molitvi. Bio je izvrstan učenik, brzo nadmašivši svoje vršnjake u školi. Poslije smrti pomajke Avram je odveden u Carigrad na dvor vizantijskog cara Romana I Lakapina i dat je na nauke kod slavnog retora Atanasija. Ubrzo je dostigao znanje i umijeće svog učitelja, pa mu je povjereno da podučava mlađe učenike. Budući da je smatrao da je pravi život onaj koji se provodi u postu i bdenju, Avram je vodio strog, asketski život. Spavao je malo, i to sjedeći na stolici, a hrana su mu bili samo hljeb i voda. Kad je učitelj Atanasije počeo pokazivati zavist prema svom najboljem učeniku, Avram je napustio školu.

U to vrijeme u Carigrad je stigao Sveti Mihailo Malein, iguman Manastira Kiminas u Vitiniji. Avram se susreo sa igumanom, opisao mu svoj život i izrazio želju da postane monah. Sveti Mihailo je uočio njegovu produhovljenost, zavolio ga i dosta podučio po pitanju spasenja. Tokom jednog od njihovih duhovnih razgovora, igumana je posjetio njegov rođak Nićifor Foka, tada vojskovođa, a kasnije car Vizantije. Avramova duhovnost i dubokoumnost su ostavili snažan utisak na Nićifora, tako da ga je otad čitavog života jako poštovao i volio. Avram je izgarao od želje da postane monah. Napustivši sve otišao je u Manastir Kiminas, gdje je pao pred igumanove noge moleći da bude zamonašen. Sveti Mihailo mu je sa radošću udovoljio, i Avram je postrižen kao monah Atanasije.

U monaštvu[uredi - уреди]

Dugim postovima, bdenjima i klečanjem monah Atanasije je ubrzo dostigao takvo monaško savršenstvo da ga je iguman blagoslovio dopuštenjem da nastavi sa podvizavanjem u tišini na jednom usamljenom mjestu blizu manastira. Kasnije je, napustivši Kiminas, boravio na mnogim pustim i usamljenim mjestima, konačno došavši do lokaliteta zvanog Melana, na jugoistočnom rubu planine Atos. Tu se smjestio daleko od svih drugih monaških nastambi na Atosu. Napravio je sebi monašku ćeliju i vodio asketski život, napredujući iz podviga u podvig prema sve višim monaškim postignućima. Sveti Atanasije Atonski se smatra jednim od glavnih predstavnika isihastičke tradicije na Svetoj gori.[3]

Prema žitiju Svetog Atanasija, Đavo je neprestano nastojao da izazove mržnju u njemu prema mjestu gdje se nastanio. Asketa je odlučio da izdrži jednu godinu, a da onda krene odatle u pravcu kuda ga Gospod usmjeri. Zadnjeg dana na isteku tog roka, dok se pripremao za molitvu, obasjala ga je nebeska svjetlost ispunjavajući ga neopisivom radošću, a iz njegovih očiju su lile suze blaženstva. Sveti Atanasije je tada zadobio dar nježnosti, zavoljevši mjesto svog usamljeništva onoliko koliko ga se prije gnušao.

Čempres Svetog Atanasija Atonskog - pogled sa ulaza u glavnu crkvu Velike Lavre. Vjeruje se da je star preko 1000 godina.

U međuvremenu se vojskovođa Nićifor Foka nakon mnogih vojničkih podviga sjetio svog zavjeta da postane monah. Zaklinjao je Atanasija da pomoću njegovog novca izgradi manastir, u kojem je želio da nastavi život nakon što se zamonaši. Nastojeći da izbjegne brige, Atanasije isprva nije prihvatio mrsko mu zlato. Videći, međutim, Nićiforovu žarku želju i dobru namjeru, i prepoznajući u ovome Božju Volju, prihvatio se tog zadatka. Na lokalitetu Melana, gdje je bila njegova pustinjačka ćelija, 961. godine počinje sa izgradnjom manastira.[2] Podigao je najprije veliku crkvu posvećenu Svetom Jovanu Krstitelju, a 963. i glavnu manastirsku crkvu posvećenu Blagovjestima Presvetoj Bogorodici. Nakon toga su izgrađene prostorije za monahe sa trpezarijom i konacima, i drugi neophodni objekti. Ljudi željni monaškog života nagrnuli su u Atanasijevu Lavru sa svih strana – ne samo iz Grčke već i iz drugih zemalja, obični ljudi i dostojanstvenici, pustinjaci i igumani voljni da postanu prosti monasi pod rukovodstvom Atanasija. Život i rad u manastiru on je regulisao kinovijskim tipikom koji je sastavio po modelu starih palestinskih manastira. Nićifor Foka, od 963. vizantijski car, nije stigao da postane monah u Lavri – ubijen je 969. godine.

Sve ove aktivnosti su izazvale snažno protivljenje većine pustinjaka na gori Atos. Oni su optužili Atanasija pred Fokinim nasljednikom Jovanom I Cimiskijem da kvari karakter Atosa. Car je odgovorio hrisovuljom kojom u potpunosti podržava Atanasijev rad, a ustanovio je i godišnju dotaciju manastiru.[2]

Broj monaha se stalno povećavao, i izgrađivanje manastira se nastavljalo. Prilikom izgradnje jedne crkve, Atanasije se popeo na njen vrh sa šest monaha da bi nadgledao radove. Iznenada se pod na kojem su stajali provalio pod njima, tako da su propali kroz njega i bili zatrpani građevnim materijalom. Prisutni su čuli kako Atanasije zaziva Gospoda iz ruševine: „Slava Tebi, Bože! Gospode Isuse Hriste, pomozi mi!“ Uklonivši obrušeni materijal, pronašli su ga mrtvog. Desilo se to oko 1000. godine.

Atanasije je sahranjen u Crkvi Svetih Četrdeset Mučenika, jednoj od 36 crkava Velike Lavre, i kasnije je priznat za sveca. Za praznik mu je određen 5. jul (18. jul po gregorijanskom kalendaru). Velika Lavra, izvorno posvećena Blagovjestima Presvetoj Bogorodici, u 15. vijeku je posvećena Svetom Atanasiju Atonskom.[4]

Žitije[uredi - уреди]

Postoje dva žitija Svetog Atanasija Atonskog: starije, napisano oko 1025, i mlađe, napisano na početku 12. vijeka. Ovo drugo žitije pruža važne informacije o osnivanju Manastira Velika Lavra. Sastavio ga je nepoznati monah iz Lavre oko sto godina nakon svečeve smrti, što je omogućilo da se u njega uključe mnogi detalji o običajima i uslovima u manastiru kojih nije bilo za vrijeme Atanasija.[5]

Starije žitije je duže i mnogo retoričnije. Smatralo se da je mlađe žitije nastalo kao rezultat pojednostavljivanja starijeg. Po novijoj teoriji, oba su sastavljena na osnovu izgubljenog najstarijeg žitija, napisanog nedugo po svečevoj smrti. Iz sačuvanih žitija da se zaključiti da je monaštvo na gori Atos bilo čvrsto ukorijenjeno i prije osnivanja Velike Lavre. To osnivanje predstavlja prekretnicu u načinu monaškog života na Svetoj gori: Atanasijeva promocija kinovijskog sistema u Lavri imala je za posljedicu da taj sistem prevlada nad dotad dominantnim pustinjaštvom.[5]

Izvori[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]