Velika kneževina Litvanija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė
Država
1253.1795.
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija
Glavni grad Vilnius, Navahrudak
Jezik/ci staroukrajinski, latinski, poljski
Religija pravoslavlje, katoličanstvo
Vlada Monarhija
Historija
 - Uspostavljena 1253.
 - Ukinuta 1795.
Valuta grivnja, zlota

Velika Kneževina Litvanija (blr: Vяlіkae Knяstva Lіtoўskae, stari litvanski Didi Kunigiste Letuvos, lit. Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė, lat. Magnus Ducatus Lituaniae, polj. Wielkie Księstwo Litewskie) je bila kneževina koje se prostirala na teritoriji današnjih država: Litvanije, Belorusije, i delova Ukrajine, Rusije i Poljske.[1][2]

Iako je Litvanska velika kneževina vladala širokim oblastima istočne Evrope, tokom vremena su istočnoslovenske kulture i jezici postali dominantni. Veliki kneževi su sebe smatrali valjanim naslednicima vladara Kijevske Rusije. Nosili su titulu: Veliki knez (magnus dux) Litvanije, Samatije i Rusije. Početkom 16. veka rodilo se rivalstvo Poljske i Litvanije u borbi za „Rusko nasleđe“.

Srednji vek[uredi - уреди | uredi izvor]

Tokom 14. veka, naročito u vreme vladavine velikih kneževa Gedimina i njegovih sinova Olgerd i Kestuta, Litvaniji je uspelo da se nametne kao velika sila istočne Evrope.[3]

Gediminas je 1323. osnovao svoju prestonicu Vilnu (danas Vilnjus). Posle mongolske invazije u istočnu Evropu i uništenja Kijevske Rusije, mnogi istočnoslovenski kneževi su se milom ili silom priključili velikom kneževstvu Litvanije, usled slabosti Zlatne horde. Na zapadu je stalno pretila opasnost od Tevtonskih vitezova sa kojim su kneževi vekovima ratovale.

Unija sa Poljskom[uredi - уреди | uredi izvor]

Litvanski veliki knez Jogaila je 1386. zaključio ugovor o ženidbi sa jedanaestogodišnjom naslednicom poljskog prestola kraljicom Jadvigom. Deo ovog ugovora bilo je obećanje o kneževom pokrštavanju, pokrštavanju cele paganske Litvanije, i davanju nekih teritorija Poljskoj. Ovaj ugovor je poznat kao Unija iz Kreva i doveo je do ujednjenja Poljske i Litvanije. Posle Jogailinog pokrštavanja i venčanja, on je dobio kraljevsko ime Vladislav II i postao začetnik dinastije Jagelonaca. Vladislav i Jadviga su vladali zajedno. Kasnije su vlast nad litvanskom kneževinom prepustili vladislavovom rođaku Vitautasu, koji je kasnije dobio ime Vitaut Veliki.

Litvanija je 1569. prepustila Poljskoj svoe teritorije u današnjoj Ukrajini, aktom poznatim kao Unija iz Lublina. Odbrana južnih krajeva od napada Osmanskog carstva i njegovih vazala tako je dopala u isključivu nadležnost poljskih kraljeva. Ova personalna unija je prerasla u Poljsko-litvansku državnu zajednicu.[4]

Službeni nazivi države[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Litavski: Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė
  • Ukrajinski: Велике Князівство Литовське, Руське і Жемайтійське
  • Rutenski, Staroukrajinski: Великое князство Литовское, Руское, Жомойтское и иных
  • Bjeloruski: Вялікае Княства Літоўскае, Рускае, Жамойцкае
  • Poljski: Wielkie Księstwo Litewskie
  • Latinski: Magnus Ducatus Lituaniae
  • Njemački: Großfürstentum Litauen
  • Ruski: Великое княжество Литовское, Русcкое, Жомойтское и иных

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. S. C. Rowell. Chartularium Lithuaniae res gestas magni ducis Gedeminne illustrans. Gedimino laiškai. Vilnius, 2003.
  2. Norman Davies. God's Playground. Columbia University Press; 2nd edition (2002), ISBN 0-231-12817-7.
  3. Вялікае княства Літоўскае: Энцыклапедыя. — Мінск: БелЭн, 2005—2010. — Т. 1—3.
  4. Гісторыя Беларусі: Падруч. у 2 ч. / Я.К. Новік, Г.С. Марцуль, І.Л. Качалаў і інш.; Пад рэд. Я.К. Новіка, Г.С. Марцуля. — Мінск : Выш. шк., 2003. — Ч. 1. Ад старажытных часоў — па люты 1917 г. — 416 с.
  5. Гісторыя Беларусі: у 6 т. / Ю. Бохан [і інш.]; рэдкал: М. Касцюк (гал. рэд.) [і інш.]. — Мінск : Экаперспектыва, 2000—2012. — Т. 2. Беларусь у перыяд Вялікага Княства Літоўскага. — Мінск : Экаперспектыва, 2008. — 688 с.
  6. Краўцэвіч, А.К. Стварэнне Вялікага Княства Літоўскага / А.К. Краўцэвіч. — Rzeszów, 2000. — 238 с. ISBN 985-08-0249-9
  7. Насевiч, В.Л. Пачаткі Вялікага княства Літоўскага: Падзеі і асобы. — Мінск : Полымя, 1993. — 160 с.
  • Mathias Niendorf: Das Großfürstentum Litauen. Studien zur Nationsbildung in der Frühen Neuzeit (1569–1795). (= Veröffentlichungen des Nordost-Instituts 3). Harrassowitz Verlag, Wiesbaden 2006, ISBN 3-447-05369-0 (Zugleich: Kiel, Univ., Habil.-Schr., 2003).
  • Grigorijus Potašenko (Hrsg.): The Peoples of the Grand Duchy of Lithuania. Aidai, Vilnius 2002, ISBN 9955-445-52-1.
  • Stephen C. Rowell: Lithuania Ascending. A Pagan Empire within East-Central Europe 1295–1345. (Cambridge studies in medieval life and thought/4; Bd. 25). Cambridge University Press, Cambridge u. a. 1994, ISBN 0-521-45011-X.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]