Uništavajuća bitka

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Uništavajuća bitka predstavlja koncept ratne strategije prema kojoj se oružani sukob mora okončati uništenjem cijele ili najvećeg dijela protivničke vojske u jednoj uređenoj bitci. To se postiže manevrom, brojčanom nadmoći, iznenađenjem ili sličnim taktičkim metodama prije ili za vrijeme same bitke. Neprijateljska vojska se tako dovodi u krajnje nepovoljan položaj iz koga se ne može nikako izvući te je uništena, zarobljena i razbijena, pa s njom ili nestaje samo postojanje neprijateljske države, ili je ona, ostavši bez sredstava za obranu, prisiljena moliti mir.

Koncept uništavajuće bitke je u 19. vijeku popularizirao pruski vojni teoretičar Carl von Clausewitz navodeći kako ona predstavlja krajnji cilj svake uspješne vojne strategije. Taj je koncept postao temelj pruske, a kasnije njemačke doktrine poznate kao Vernichtungsgedanke kojom su se tumačili uspjesi u prusko-austrijskom i francusko-pruskom ratu. Na temelju tih iskustava se Njemačka, a po uzoru na nju i sve ostale vojske, pripremale planove za prvi svjetski rat, vjerujući kako će brzo doći do pobjede u jednoj uništavajućoj bitci. U stvarnosti se ti planovi - osim u rijetkim, izoliranim slučajevima - nisu ostvarili te su doveli do iscrpljujućeg pozicijskog ratovanja. Tako je koncept uništavajuće bitke u 20. vijeku bio diskreditiran. Koncept uništavajuće bitke je, međutim, kasnije poslužio kao temelj njemačke doktrine Blitzkriega.