Tonski naziv

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Tonski nazivi, u kineskom i vijetnamskom jeziku, su imena dana tonovima koje ti jezici koristite.

Kineski jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Kineski jezik ima četiri imena tona u srednjokineskom jeziku, naime ping šeng (平聲), šang šeng (上聲), ći šeng (去聲), i žu šeng (入聲), koji se u jezičnoj literaturi, ponekad zovu ravni, uzlazni, izlazni i ulazni tonovi. Žu šeng slogovi proizlaze iz slogova u srednjem kineskom jeziku koji se završavaju sa -p, -t ili -k.

Originalno, svaki od naziva ping, šang, ći, i žu su sami govoreni u tonu koji označavaju. Međutim, u nekim modernim dijalektima, to više nije istinito, taj gubitak saglasnosti je najistaknutiji u mandarinskom jeziku koji sada ima naziv žu za jedan izgovor što više nije u žu šeng tonu.

U modernim dijalektima, slogovi koji proizlaze od ovih četiri srednjokineskih tonskih klasa mogu biti razdvojeni u dve registre, jin (陰) i jang (陽), i ponekad se zovu gornji i donji registri odnosno, iako to može biti pogrešan naziv, jer neki dijalekti koji imaju jin delenje mogu izlagati tonsku visinu koja je niža, i obratno, jang registar može izlagati višu tonsku visinu.

Dakle, kada se četiri tonske klase podele, dobija se osam vrsta tona.

jin ping, ping jang, jin šang, šang jang, jin ći, jang ći, žu jin i jang žu.

Kantonski jezik ima dalje podele žu jin tona, na taj način izlaže 9 tona. Ostali dijalekti poput Hakka jezika imaju spojeni šang ton kao i mandarinski. Postoje neki dijalekti koji imaju komplikovan skup podele tonova, i jin i jang su nedovoljni da pokriju te izuzetne slučajeve.

Vijetnamski jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Vijetnamski je još jedan tonski jezik. Standardni vijetnamski izgovor se temelji na govoru iz sjevernog vijetnamskog Tonkin zaliva.