Televizija u boji

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Obojane plohe korištene kao testni obrazac, nekada korištene za testiranje signala kada nema TV-programa.

Televizija u boji je izraz kojim se u najširem smislu opisuje tehnologija koja omogućuje bilježenje, prijenos i reprodkuciju televizijskog video-signala u boji. Obično se koristi u kontekstu historije televizije, s obzirom da se posljednjih nekoliko decenija televizija gotovo uvijek koristi u boji.

U svom najosnovnijem obliku, TV-emisija u boji se može stvoriti emisijom tri monokromatske slike - odnosno tri slike u različite boje - crvena, zelena i plava (engleski: red, green and blue, skraćeno RGB). Kada se prikazuju zajedno ili velikom brzinom uzastopce, te slike zajedno stvaraju sliku u boji za gledatelja.

Jedan od najvećih tehničkih izazova za uvođenje boje u sisteme zemaljske televizije je bilo nastojanje da se očuva širina frekventnog opsega, s obzirom da je boja zahtijevala čak tri put veću širinu od one za standarde crno-bijele slike, kao i da se ne koristi prevelika količina radio spektra. U SAD je nakon dugotrajnih istraživanja Odbor za nacionalne televizijske sisteme [1] odobrio sistem elektronske televizije koji je razvila kompanija RCA, a koji je kodirao informaciju o boji razdvojeno od informacija o svjetlini slike te tako značajno smanjio rezoluciju informacije o boji i uštedio širinu frekventnog opsega. Svjetlina je ostala kompatibilna sa crno-bijelim televizijskim aparatima snbižene rezolucije, dok su televizijski aparati u boji mogli dekodirati dodatne informacije signala i stvoriti prikaz u boji snižene rezolucije. Visoka rezilucija crno-bijelih i niža rezolucija slika u boji je u oku mogla stvoriti sliku u boji naizgled visoke rezolucije. Tako je standard NTSC predstavljao značajno tehničko dostignuće.

Iako je potpuno elektronska televizija u SAD uvedena 1953. godine,[2] visoka cijena aparata i malen broj programa u boji je značajno usporio njeno širenje na tržište. U Francuskoj je 1950-ih uveden sistem poznat kao SECAM, da bi u susjednoj Zapadnoj Njemačkoj bio razvijen novi, usavršeni sistem zvan kao PAL. Gotovo svuda u svijetu se televizija u boji počela emitirati sredinom ili u drugoj polovici 1960-ih, da bi do sredine 1970-ih postala standard. Televizori u boji su tada već postali toliko pristupačni da ih se do sredine 1970-ih prodavalo više nego televizora sa crno-bijelom slikom.

Do kraja 1970-ih crno-bijela televizija se prikazivala na lokalnoj razini ili u zabačenim područjima, a od početka 1980-ih je kao tehnologija postala domena crno-bijelih video monitora, odnosno koristila se isključivo za potrebe televizijske produkcije ili post-produkcije.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. National Television System Committee (1951–1953), [Report and Reports of Panel No. 11, 11-A, 12–19, with Some supplementary references cited in the Reports, and the Petition for adoption of transmission standards for color television before the Federal Communications Commission, n.p., 1953], 17 v. illus., diagrams., tables. 28 cm. LC Control No.:54021386 Library of Congress Online Catalog
  2. Butler, Jeremy G. (2006). Television: Critical Methods and Applications. Psychology Press. str. 290. ISBN 9781410614742. http://books.google.com/books?id=7rWFRLVyvY0C&pg=PA290&dq=color+television+December+17+1953&hl=en&sa=X&ei=XpTGUdq5JO_A4APivoCoDA&ved=0CDEQ6AEwAQ#v=onepage&q=color%20television%20December%2017%201953&f=false. 

V. također[uredi - уреди | uredi izvor]