Teja

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ukoliko ste tražili pojam iz grčke mitologije, vidite članak Teja (mitologija).

Teja je bio poslednji ostrogotski kralj Italije. Vladao je od kraja juna do oktobra 552. ili februara 553. godine, zavisno od datovanja bitke kod Mons Laktarija u kojoj je izgubio život u sudaru sa istočnočnorimskim (vizantijskom) vojskom pod komandom vojskovođe Narzesa.

Teja je bio sin izvesnog Fritigerna, a znamo da je imao i brata Aligerna koji je takođe bio sposoban vojskovođa. Samo ime Teja (Τειας kod Prokopija i Agatije) sreće se na latinskom u različitim oblicima na novcu koji je kovao kao Thila, Thela, Theia i Teia.

Teja nam je poznat kao ostrogotski vojskovođa neposredno pred veliku bitku kod Tagine. Gotski kralj Totila ga je 552. poslao u Veronu da okupi vojsku i spreči dolazak Justinijanove vojske predvođene evnuhom Narzesom. Narzes je ipak zaobišao gotske zasede i ušao u srednju Italiju, a Teja se pridružio Totili u Rimu. Nedugo zatim, kod Tagine, krajem juna 552. godine carska vojska je teško porazila Gote, a Totila je umro od zadobijenih rana. Ostatke gotske vojske je okupio Teja i odveo u Ticin gde je bio smešten jedan deo kraljevske riznice. Tu je Teja izabran za novog kralja Ostrogota. U severnoj Italiji dobio je pomoć Franaka i naredio pogubljenje oko 300 dečaka koje su ugledni stanovnici italskih gradova morali da predaju Totili kao taoce. Za to vreme, Narzes je opseo Kumu, važno gotsko uporište južno od Napulja. Gradom, koji je bio dobro utvrđen i snabdeven komandovao je kraljev brat Aligern. Pošto se u gradu nalazio veći deo ostrogotske kraljevske riznice Teja je naredio marš na jug preko Apenina. Izbegao je rimsku vojsku u Etruriji i pokušao da priđe Kumi sa južne strane Napuljskog zaliva. Narzes je pak utvrdio svoj logor i sprečio Teja da pređe reku Sarno. Oko dva meseca su dve vojske bile utaborene jedna nedaleko od druge, a Teja je uspešno snabdevao svoje ljude zahvaljujući gotskoj floti koja je operisala u vodama Napuljskog zaliva. Međutim, kada je stigla nadmoćnija vizantijska flota, gotski zapovednik flote se predao i Tejina vojska je i definitivno ostala bez mogućnosti da će preko zaliva preći u Kumu i osloboditi grad opsade. Bez hrane i stalno napadani rimskim opsadnim spravama, Goti su se povukli na jug u bespuća Mlečne planine (Mons Lactarius). Narzes je ubrzo opkolio prilaze planini i najzad je Teja odlučio da izvede napad na vizantijski logor. Najverovatnije 30. oktobra 552. (mada je vrlo moguće i datovanje bitke u period sve do februara 553.) izgladnela gotska vojska se spustila sa planine i iznenadila Rimljane. Teja je poveo svoje ratnike peške u gustom bojnom poretku na koji su zatečeni Vizantijci odgovorili istom merom. Bez velike taktike došlo je do teške bitke u kojoj su Narzesovi vojnici od samog početka napali Teja strelama i kopljima za bacanje. Gotski kralj se hrabro borio, ali mu je vremenom štit otežao od čak 12 zabijenih vrhova kopalja. Prilikom promene štita Teja je na kraju ubijen nakon što je pogođen kopljem u grudi. Rimljani su mu odrubili glavu i nabili je na koplje kako bi naterali Gote na predaju. Međutim, desilo se upravo suprotno. Razjareni Ostrogoti su se borili sve dok nije pao mrak a zatim i narednog dana sve dok Narzes grupici preostalih ratnika nije ponudio časnu predaju. Ostrogoti su se povukli van granica Carstva i poneli su telo svog poslednjeg kralja sa sobom.

Nakon uništenja ostrogotske vojske kod Mons Laktarija, Kuma se pod komandom Aligerna držala sve do kraja 553. godine. Aligern je zbog navale Franaka predao grad Narzesu i kasnije se borio na strani carske vojske. Što se Ostrogota tiče, tek je pad Verone 561. godine označio kraj njihovog otpora vizantijskoj vojsci.

Sa opisom poraza Ostrogota kod Mons Laktarija Prokopije iz Cezareje je završio svoju Istoriju Justinijanovih ratova. Teja je opisao kao darovitog vojskovođu a njegovu borbu u bici sa Narzesom kao herojsku.