Svećenik

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Sveštenik)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rimokatolički svećenik vrši obred na američkom nosaču aviona USS Enterprise
Pravoslavni sveštenik

Svećenik ili sveštenik (starocrkvenoslavenski свештеникъ) izraz je koji u povijesti religije označava osobu koja u ime zajednice prinosi žrtve i obavlja druge obrede.

U pravoslavnoj crkvi sveštenik je i čin u crkvenoj hijerarhiji između đakona i episkopa, tj. pop. U ovom užem značenju nije opravdano riječ sveštenik zamjenjivati riječju svećenik.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

U najstarije vrijeme vjerojatno je otac obitelji prinosio žrtvu, a u daljnjemu razvoju izdvajaju se posebne osobe koje se smatraju posrednicima između ljudi i boga (bogova). U nekim civilizacijama svećenstvo je višestruko angažirano i privilegirano ujedinjujući u sebi dužnost svećenika, vrača, čarobnjaka, liječnika, učitelja, tumača tradicija, suca i dr. U Mezopotamiji i Egiptu službu najvišeg svećenika često obavlja kralj, a njemu pomaže hijerarhijski ustrojen i nasljedan kler koji tvori pravu kastu. Kod Izraelaca se pleme Levijevo smatralo izabranim za bogoštovne čine, a u svećeničkim rodovima svećenstvo je bilo nasljedno. U postegzilnom periodu veliki svećenik je teokratski poglavar; pod Rimljanima također ima izvjesnu političku vlast. U staroj Perziji su velik ugled uzimali svećenici magi, a u hinduizmu brahmani.

U antičkoj Grčkoj svećenik nije igrao tako veliku ulogu; on je službenik svetišta odnosno pojedinog boga. Ženska božanstva imala su žene - svećenice. U Rimu su svećenici državni funkcioneri, birani kao i ostali magistrati (u najstarije vrijeme samo iz patricijskih rodova); visoki se svećenici nazivaju pontifices, a najviši svećenik pontifex maximus.

Svećenici su bili vrlo utjecajni u plemenskom životu starih Germana i Kelta (druidi), dok se na stare Slavene ne zna da li su imali poseban svećenički stalež. Svećenik starih Slavena naziva se u literaturi žrec (starocrkvenoslavenski жьрьць).

U ranom kršćanstvu javlja se misao o svećeničkom pozivu svih vjernika (koju će kasnije naglasiti protestanti); međutim, vrlo rano stvara se hijerarhijski ustrojeno ministerijalno svećenstvo. (Usp. prezbiter, jerej, biskup, metropolit, papa).

Većina zajednica nastalih nakon reformacije ne poznaje pojam svećenika u tradicionalnom smislu; tim vjerskim zajednicama rukovode duhovnici, pastori, propovjednici. U anglikanskoj crkvi u novije vrijeme i žene mogu obavljati svećeničke dužnosti.

Kritika[uredi - уреди | uredi izvor]

Nemački filozof Fridrih Niče kritikuje sveštenike kao "svete parazite" koji su u svetim spisima "sa strogošću i pedanterijom, čak do malih i velikih poreza" formulisali šta žele da imaju, navodeći da je to "božja volja".[1] Prema Ničeu, sveštenik preko religije čini svoje prisustvo neophodnim, odnosno "odprirođuje" (u religijskoj terminologiji "posvećuje") sve životne stvari, sve prirodne događaje u životu, kao rađanje, brak, bolest, smrt. Niče zaključuje:

Wikiquote „Sveštenik obezvređuje, obesvećuje prirodu: tek po tu cenu on uopšte postoji.[1]
()

Niče u svojoj kritici ne ostavlja mesta sumnji o namerama svećenika:

Wikiquote „Čak a sa najskromnijim polaganjem na ispravnost danas se mora znati da teolog, sveštenik, papa, sa svakom rečenicom koju izgovori ne samo da je u zabludi, nego da laže — da mu više ne stoji na volju da laže iz "bezazlenosti", iz "neznanja".[1]
()

Vaso Pelagić, sveštenik koji je napustio poziv i postao revolucionar, bio je bespoštedan u kritici svešteničke klase:

Wikiquote „Mnogi i od samih mantijaša znaju da je sve istina što smo navodili, to jest da je sve njihovo crkveno učenje prava petljanija, puka zlonamjerna izmišljotina i otrcana krpež koja sama sebi protivrječi, samu sebe goni u laž. Ali to neće da javno priznaju i da narodu ispovijede tu istinu, jer lakše je blagosiljati nego kopati, lakše je čitati molitvice nego udarati čekićem i tovariti tovare, vući i istovarati, kopati, žnjeti i tesati drvlje i kamenje.[2]
()

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska, Novi Sad, 1967-1976.
  • Opća enciklopedija JLZ (7 Raš-Szy), Zagreb, 1981.