Stvarna alegorija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Stvarna alegorija sažetih sedam godina umjetnikova života
(Slikarski studio)
Courbet LAtelier du peintre.jpg
Gustave Courbet, 1855.
ulje na platnu , 359 × 598 cm
Musée d'Orsay, Pariz

Slikarski studio ili Stvarna alegorija sažetih sedam godina umjetnikova života je ulje na platnu Gustavea Courbeta iz 1855. godine kojom je započeo stilski pravac realizma u slikarstvu. Slika je prekinula sve veze s dotadašnjom umjetnošću 19. vijeka i udarila standard budućoj realističnoj umjetnosti.

Sadržaj/Садржај

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je stručni žiri Pariškog salona (najveće i najznačajnije godišnje izložbe slika u Europi) odbio izložiti Courbetovu sliku „Stvarna alegorija”, samo je veliki romantičarski slikar Delacroix prepoznao jedinstvenu originalnost djela i zapisao: „Odbili su jednu od najdojmljivijih slika našeg doba”[1]. Tokom samog Pariškog slona, prigodom kojom su veličane slike Ingresa i Delacroixa, iznimno samouvjeren slikar i anti-romantičar - Courbet, je privukao pažnju napravivši samostalnu izložbu u obližnjoj velikoj šupi. O Courbetovoj odvažnosti, kritičar, Jules Champfleury je napisao u svom pismu književniku Georgesu Sandu: „To je nevjerojatno javan čin; podrivanje svih institucija povezanih s izložbom u Salonu; apel javnosti; sloboda ...”

Tokom izložbe dijelio je primjerke svog „Manifesta Realizma” u kojemu se zalaže za nesentimentalnu umjetnost lišene pretjeranih gesti i dramatičnih kompozicija. Centralna slika na toj izložbi je bilo ovo veliko ulje na platnu (3,6 x 6 m). Danas se nalazi u muzeju d'Orsay u Parizu.

Odlike[uredi - уреди | uredi izvor]

Detalj s autoportretom umjetnika

Sam naziv „Stvarna alegorija” je sam po sebi kontradiktran jer su alegorije po definiciji nestvarne. Courbet je zapravo mislio na alegoričan prikaz stvarnih detalja iz života i stvarnih osoba, čime je želio naglastiti kako alegoričnost slike ne narušava njihovu realističnost. Slika je naslikana u zemljanim tonovima poput slika Rembrandta ili Halsa, ali u epskim dimenzijama poput slika Veronesea, gdje se nalaze brojni likovi smješteni u nizu u plitki prostor. Smještaj likova je Courbet posudio sa Vermeerove slike „Umijeće slikanja” i Velazquezove slike „Male dvorske dame”, ali je ovdje umjetnik (sam Courbet u asirskom profilu) koji slika jedan Barbizonski pejzaž pomaknut u sredinu, a posjetitelji su njegovi modeli i mecene koji su došli na njegov poziv.

Smisao slike možemo spoznati samo ako podrobno proučimo likove sa slike i njihove odnose s Courbetom. Na slici se nalaze dvije skupine. Na lijevoj strani se nalaze “obični” ljudi, tj. razni tipovi ljudi iz njegovog okruženja u Ornansu: lovci, seljaci, radnici, jedan židov, svećenik, kineski klaun, te mlada irska prosjakinja s djetetom. Na desnoj strani, u kontrastu s lijevom, nalaze se Parižani: Courbetovi klijenti, kritičari, intelektualci (već spomenuti kritičar Charmpfleury, socijalni teoretičar Joseph Proudhon, a čovjek koji čita knjigu je Baudelaire). Svi oni su iznimno pasivni, kao da nešto očekuju. Jedni tiho razgovaraju s drugima, dok su drugi zamišljeni, ali nitko ne gleda u slikara. Oni nisu njegova publika, nego reprezentativni uzorci njegove društvene sredine. Jedini koji gledaju slikara dok slika su dječak, koji predstavlja “nevini pogled”, i nagi model koji simbolički predstavlja “Prirodu” ili jednostavno “Istinu” koju on ističe kao glavni princip njegove umjetnosti.

Značajno je i to što je ova središnja skupina okupana dnevnim svjetlom dok su ostale figure u polutami, kao da umjetnik želi odvojiti aktivnog stvaratelja i svijet koji je oko njega koji on tek treba oživjeti.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 30,000 Years of Art: The story of human creativity across time and space, Phaidon Press Inc., 2007., New York, str. 880. ISBN 978-0-7148-4789-4

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]