Stambeno naselje Crni Vrh

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Stambeno naselje Crni Vrh u Sarajevu nalazi se u opštini Centar u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 26. do 28. marta 2012. godine, donijela je odluku da se naselje proglasi za nacionalni spomenik BiH.[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo. Nacionalni spomenik čine stambeni objekti sa pripadajućim zelenim površinama nastali tokom perioda između dva svjetska rata, kao i područje gdje su interpolirani objekti nakon Drugog svjetskog rata uklopljeni u izvorni regulacioni plan.

Lokacija[uredi | uredi kod]

Stambeno naselje iz perioda između dva svjetska rata – Crni Vrh u Sarajevu se nalazi na području sjeverno od područja Marijin Dvora, i proteže se ulicama Kranjčevićeva na jugu,Tešanjska na zapadu, Kalemova na sjeveru i ulicom Halida Nazečića

Historija[uredi | uredi kod]

U osmanlijskom vremenu područje Crnog vrha bilo je nenaseljeno i tek na kraju tog perioda izgrađene su bolničke barake. Početkom austrougarskog perioda, urbanizirano je istočno područje Crnog Vrha (ulice, regulacione linije, vodovod i kanalizaciju), dok je područje zapadno ostalo neizgrađeno. To je bio početak spajanja gradskog područja Marijin Dvora preko Kranjčevićeve ulice sa Koševskim Brdom.

U Kraljevini Jugoslaviji, 26. juna 1923. godine, u prisustvu 28 skupštinara osnovana je zadruga koja je za cilj imala poboljšanje materijalnog i socijalnog statusa željezničara. Iste godine su odobreni prvi zajmovi članovima zadruge. Godine 1931. kupljen je kompleks zemljišta na Crnom Vrhu za potrebe zadrugara i izgradnju zadrugarskih kuća. Izrađen je regulacioni plan, kojim je isparcelisano područje na 93 građevne parcele. Iduće godine se počelo sa gradnjom stambenih objekata rađenih u duhu moderne.[2]

Izgradnja Željezničarske kolonije na Crnom Vrhu predstavljala je najkrupniji urbanistički poduhvat u Sarajevu iz perioda prve Jugoslavije. Do 1932. godine Željezničarska zadruga je otkupila cjelokupnu južnu stranu Crnog Vrha, a područje je regulirano.

U urbanističkom smislu, izgradnja područja predstavlja logičan nastavak naselja Marijin Dvor, podignutog tokom austrougarskog perioda.

U projektovanju pojedinačnih objekata učestvovali su značajni predstavnici moderne sa područja tadašnje Kraljevine Jugoslavije: Dušan Smiljanić, Franjo Lavrenčić, Bruno Tartalja, Danilo Kocijan, Franc Novak, Mate Bajlon i Stjepan Planić. Planska osnova naselja je uglavnom očuvana, a karakteristično je da je regulacioni plan poštovan i kasnijim izvedbama nakon Drugog svjetskog rata.

Opis[uredi | uredi kod]

Arhitektura koja je tokom dvadesetih i tridesetih godina XX vijeka nastajala u Sarajevu, bila je raznovrsna i osmišljavana je u sprezi domaće tradicije i srednjoevropskih utjecaja. Ona je na sarajevskom tlu svoje korijene imala u razvijenoj domaćoj kulturi stanovanja. Sarajevske kuće su smišljeno postavljane u svoju okolinu, često u prirodu sa baštama i ljetnim kuhinjama. Imale su razrađenu unutrašnju i vanjsku dispoziciju, a namještaj je bio praktičan i udoban. Pravo na vidik i osunčanje, organska veza stambenih jedinica i zelenila, kao i mjerilo su bili elementi kojima je iskazano poštovanje prema tradicionalnom građevinstvu sarajevskih mahala. S druge strane, savremena arhitektonska, ali i urbanistička forma materijalizovana racionalnom parcelizacijom i proporcionalnim odnosom javnog (ulica) i privatnog (vila i vrt), predstavljaju kreativnu nadogradnju okrenutu ka novim europskim tendencijama i internacionalnom stilu.

Rješenja sarajevskih arhitekata iz tog vremena primjer su uspješnog mirenja interesa investitora i stvaralačkih stremljenja projektanata, koji su ustrajavali na principima na kojima su se temeljila nova shvatanja u arhitekturi. Osunčanost, široki vidici, kontakt sa zelenilom gradskih parkova i ulica, okupljanje prostorija stana u funkcionalne cjeline, što kraće međusobne veze pojedinih prostorija u stanu, su bili polazni elementi koji su označavali znatan napredak u datoj građevinskoj oblasti u Sarajevu i BiH.

Izvorni objekti[uredi | uredi kod]

U Kalemovoj ulici br. 12, 18, 1,3,5, 19 se nalazi ukupno šest sačuvanih individualnih stambenih objekata (vila) iz međuratnog perioda.

Stambenu vilu u Kalemovoj ulici br. 18 je projektovao polovinom 1938. godine zagrebački arhitekta Stjepan Planić za vlasnika dr. Vladimira Perinovića. Tlocrtna forma objekta je približno kvadratne osnove dimenzija 11,00m x 12,00m, a spratnost iznosi suteren+prizemlje+potkrovlje. U kompoziciono-stilskom smislu, objekat predstavlja uspio primjer spoja moderne i lokalnih tradicionalnih elemenata. Unutrašnja organizacija i oprema ukazuju na jasne utjecaje moderne koja se očituje u izrazito racionalnoj distribuciji prostora i funkcionalnosti. U prizemnom dijelu, na južnoj strani se nalazi osunčani reprezentativni salon, a na sjeveru kuhinja, spavaća soba, kupatilo i pomoćne prostorije. U sredini se nalazi ulazni hol, odakle se vrši loženje peći pozicionirane u salonu na jugu. Prizemlje je unutrašnjim stepeništem povezano sa suterenskim stanom koji se sastoji od spavaće sobe, kupatila, ulaznog hola adaptiranog u trpezariju sa kuhinjom i dodatne prostorije koja je izvorno imala namjenu skladišta. Istim stepeništem se pristupa adaptiranom potkrovlju, koje danas ima funkciju radne sobe – biblioteke i skladišta.

U Kranjčevićevoj i Tešanjskoj ulici u produžetku, se nalaze ukupno četiri sačuvana individualna stambena, kao i dva kolektivna objekta iz međuratnog perioda. U ulici Halida Nazečića se nalaze još dva sačuvana individualna stambena objekta iz istog perioda.

Literatura[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. „Stambeno naselje Crni Vrh”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 9. 2016. 
  2. „Emir Kadić - Arhitekt Reuf Kadić i počeci moderne arhitekture u Bosni i Hercegovini”. Sarajevo, 2010. Pristupljeno 9. 2. 2017. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]