Pasqualino Settebellezze

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Seven Beauties)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Pasqualino Settebellezze

kino poster
Režija Lina Wertmüller
Producent Arrigo Colombo
Lina Wertmüller
Scenario Lina Wertmüller
Uloge Giancarlo Giannini
Fernando Rey
Shirley Stoler
Muzika Enzo Jannacci
Fotografija Tonino Delli Colli
Montaža Franco Fraticelli
Distribucija Medusa Distribuzione
(Italija)
Cinema 5 Distributing
(SAD)
Datum(i) premijere 4.5. 1975.
Trajanje 115 min.
Zemlja  Italija
Jezik talijanski
Pasqualino Settebellezze na Internet Movie Database

Pasqualino ljepotan (talijanski Pasqualino Settebellezze) talijanska je filmska crna komedija iz 1975. koju je režirala i napisala Lina Wertmüller. Glavne uloge tumače Giancarlo Giannini, Fernando Rey i Shirley Stoler. Radnja se odvija oko jednog Talijana koji dezertira iz vojske tijekom Drugog svjetskog rata te je zarobljen od Nijemaca i stavljen u koncentracijski logor, gdje čini bilo što samo da bi preživio. Pasqualino ljepotan ostao je zapažen kao jedan od prvih filmova koji su govorili o holokaustu na satiričan i crnohumorni način, što je izazvalo poneke kontroverze i kritike, ali su recenzije filma bile uglavnom pozitivne. Ostvarenje je nominirano za nekoliko nagrada, dok je talijanka Lina Wertmüller postala prva žena u povijesti koja je nominirana za Oscara za najbolju režiju.

Grace Russo Bullaro navodi kako je Pasqualino ljepotan izvršio uzor na film Život je lijep Roberta Benignija, ali navodi da oštra razlika leži u tome da film Wertmüllerice "završava u rezignaciji i gorkom prihvaćanju neizbježnosti, dok Benignijev film završava u slavlju".[1]

Radnja[uredi - уреди | uredi izvor]

Napulj. Pasqualino je zavodnik i povremeni kriminalac koji ima sedmero sestara. Kada otkriva da je suprug jedne njegove sestre istu nagovorio na prostituciju, Pasqualino radi obrane časti svoje obitelji ubija svodnika te završi u zatvoru. Kako bi pobjegao iz zatvora, pokušava prebaciti se u mentalni azil. Iz očaja, čak se prijavljuje u talijansku vojsku kada izbija Drugi svjetski rat. S obzirom da mu je opstanak glavni cilj u životu, dezertira iz vojske, ali ga uhvate Nijemci te stave u koncentracijski logor. Kako bi spasio život, Pasqualino odluči davati seksualne usluge gojaznoj i ružnoj zapovjednici logora. Time uspijeva njegov plan, ali dobiva odgovornost kao kapo u logoru te zapovijed odabrati šest muškaraca koji će biti ubijeni, pod prijetnjom da će ubiti sve ako odbije. Paqualino na kraju osobno smakne vojnika sa kojim je zarobljen te je odgovoran za smrt još jednog zatvorenika, španjolskog anarhista i socijalista. Nakon kraja rata, Pasqualino se vrati u Napulj - gdje otkriva da je njegovih sedmero sestara, njegova zaručnica pa i njegova majka preživjela zahvaljući prostituciji.

Glumci[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Giancarlo Giannini - Pasqualino Frafuso "Settebellezze"
  • Fernando Rey - Pedro, anarhistički zatvorenik
  • Shirley Stoler - zapovjednica logora [N 1]
  • Elena Fiore - Concettina (sestra)
  • Piero Di Iorio - Francesco
  • Enzo Vitale - Don Raffaele
  • Roberto Herlitzka - Socijalist
  • Lucio Amelio - Odvjetnik
  • Ermelinda De Felice - Majka
  • Bianca D'Origlia - Psihijatrica
  • Francesca Marciano - Carolina
  • Mario Conti - Totonno "18 Carati"

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Godina Nagrada Kategorija Nominirani Rezultat
1977. Oscar Najbolji glavni glumac Giancarlo Giannini Nominacija
Najbolja režija Lina Wertmüller Nominacija[N 2]
Najbolji scenarij Lina Wertmüller Nominacija
Najbolji strani film Nominacija
Zlatni globus Najbolji strani film Nominacija
Nagrade Udruženja njujorških filmskih kritičara Najbolji film Nominacija
Najbolja režija Lina Wertmüller Nominacija
Najbolji glumac Giancarlo Giannini Nominacija
Najbolji scenarij Lina Wertmüller Nominacija

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

Roger Ebert je filmu dao četiri od četiri zvijezdice:

"Bilo je puno talijanskih filmova koji su istraživali iskustva Drugoga svjetskoga rata. Ono po čemu je Pasqualino ljepotan izniman - što ga čini jednim od najčudnijih i najintrigantnijih nedavnih europskih filmova - je to da je Pasqualino budala. Nije hrabar, niti bistar, pa čak niti ciničan ili kukavičan. U svojim najboljim trenucima, on je oportunist, a u najgorima poslušni pijun. Naravno, on o tome ništa ne sluti sam za sebe. On je opsjednut pojmom časti, te čak ide toliko daleko da pretpostavlja da i sam ima velik dio časti. Njegova čast je macho stvar... Nakon što Pasqualino uspješno vodi ljubav sa debelom zapovjednicom - u onome što je možda najmanje erotična scena seksa ikada snimljena - ona krene uništiti njegov karakter, ako ga je ikada imao...Zašto je Wertmullerica ovo snimila? Kako bi istražila banalnost i okrutnost? Da nam da viziju nacističkog iskustva u kojem su moralni izbori nebitni a likovi su u zajedničkom, tmurnom poniženju? Da napravi vježbu u krajnjoj crnoj komediji? Ne mogu reći. Nisam siguran ima li ovdje racionalnog odgovora; čini se da na podsvijesnoj razini prati obrasce ljudskog ponašanja koje Wertmullerica smatra u jednakoj mjeri fascinantnim i neobjašnjivim."[2]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Notes
  1. Lik se zasniva na Ilsi Koch, "gaduri iz logora Buchenwalda". Bila je supruga zapovjednika Karla Otta Kocha te je optužena da je sadistički mučila zarobljenike.
  2. Ovo je bila prva nominacija jedne žene za najbolju režiju u povijesti Oscara.
Bilješke
  1. Bullaro 2005, str. 229.
  2. Roger Ebert (16.4. 1976). "Seven Beauties". rogerebert.com. http://www.rogerebert.com/reviews/seven-beauties-1976. 
Knjige
  • Bullaro, Grace Russo (2005). Beyond "Life is Beautiful": Comedy and Tragedy in the Cinema of Roberto Benigni. Troubador Publishing. ISBN 9781904744832. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]