Samostan sestara Kćeri Božje ljubavi Josipovac

Samostan sestara Kćeri Božje ljubavi Josipovac je rimokatolički samostan u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, Tuzla, Bosna i Hercegovina. Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 7. novembra 2014. godine donijela je odluku da se samostan proglasi za Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija je donijela u slijedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović (predsjedavajući) i Ljiljana Ševo.

Značaj dobra

Samostan Josipovac pripada grupi veoma rijetkih objekata arhitekture ruralne Bosne i Hercegovinekoji koji su građeni sa namjerom života u kolektivu, tj. života većeg broja ljudi, ali i većeg broja domaćih životinja unutar jedinstvenog objekta. Radi se o objektu koji je ujedno imao i profani karakter ekonomije, ali i sakralnost samostana, što ga svakako čini jedinstvenim.

Historija

Bosanska vlada godine darovala je 1885. Družbi Kćeri Božje ljubavi zemljište koje se nalazilo dvadesetak minuta udaljeno od središta Tuzle prema Simin Hanu. Na tom zemljištu vremenom se formirala ekonomija prozvana Josipovac. Gradnja samostana na ovoj ekonomiji počela je 29. maja 1886. godine, a završena 6. septembra iste godine. Pored glavne zgrade, časne su imale i kućnu kapelicu.

Nakon Drugog svjetskog rata vlasti su nacionalizirale samostan i ekonomiju. U bivšem samostanu bila je poljoprivredna škola, potom razne poslovne djelatnosti i privatni stanovi. Neodgovarajuće održavanje i nemar doveli su do devastiranja i samostana i ekonomije i nakon 62 godine samostan je prestao postojati. U objektu još uvijek živi nekoliko porodica. Groblje časnih sestara se nalazi na udaljenosti od oko 150 metara sjeveroistočno od lokacije samostanske zgrade i u njemu su sahranjene 34. časne sestre.

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona je već duži niz godina uključen u rješavanje očuvanja i zaštite navedenog dobra kulturne baštine.