Republikanska nacionalna konvencija 1940.

Izvor: Wikipedia

Republikanska nacionalna konvencija 1940. godine je bio veliki skup američke Republikanske stranke održan u Philadelphiji od 24. do 28. juna 1940. godine, a na kome se utvrđivala službena platforma, a Wendell Wilkie izabran za predsjedničkog kandidata za predstojeće izbore u novembru iste godine.

Održana je u vrijeme kada se SAD još uvijek trpile posljedice Velike depresije za koju je veliki dio javnosti krivio prethodne republikanske predsjednike, ali je sve više raslo i nezadovoljstvo New Dealom demokratske administracije predsjednika Franklina D. Roosevelta. Na njen ishod su, međutim, najveći efekt imale vanjskopolitičke okolnosti, prije svega izbijanje drugog svjetskog rata u kome su SAD tada još bile neutralne. Iako je Republikanska stranka, kao i većina američke javnosti, bila tradicionalno izolacionistički raspoložena, u njoj je počelo rasti mišljenje da se treba svrstati na stranu Saveznika ili barem ozbiljno pripremiti za mogući sukob sa Silama Osovine. Takvi su stavovi postali sve rašireniji upravo pred samu konvenciju, s obzirom da je tada nacistička Njemačka uspjela pokoriti Francusku, a predstojeća bitka za Britaniju stvorila stav da bi i SAD mogle biti sljedeće na redu. Mjesecima pred konvenciju su se tradicionalnim favoritima smatrali konzervativni i izolacionistički raspoloženi senator Robert Taft; umjereni, ali isto tako izolacionistički senator Arthur H. Vandeberg; te njujorški javni tužilac Thomas E. Dewey, koji je popularnost stekao slanjem gangstera Luckyja Luciana u zatvor, te koji se smatrao najidealnijim kompromisnim kandidatom. Sva trojica su pred samu konvenciju uspjela na svoju stranu pridobiti tek nešto manje od trećine delegata, te se njen ishod smatrao krajnje neizvjesnim. Nekoliko tjedana pred nju se, pak, kao ozbiljan kandidat isprofilirao njujorški poduzetnik Wendell Wilkie koji se suprotstavljao New Dealu, ali s Rooseveltom dijelio stav da SAD moraju bezuvjetno podržati Saveznike. Iako tokom kampanje pred konvenciju nije uspio pridobiti delegate, stekao je podršku brojnih "Wilkiejevih klubova" širom zemlje, ali i najuticajnijih novina u zemlji, pogotovo na Istočnoj obali; a to se odrazilo i na Gallupove ankete, koji su s vremenom postali svjesni i sami delegati i stranački šefovi na samoj konvenciji. Na prva tri izjašnjavanja je vodio Dewey, dugi bio Taft, a Wilkie bio na trećem mjestu, iako je svaki put uzimao delegate na račun Deweya; na četvrtom izjašnjavanju je Wilkie uspio izbiti na prvo mjesto, pa je postalo jasno da će nominaciju izboriti ili on ili Taft. Wilkie je na kraju osvojio većinu u šestom izjašnjavanju. Potpredsjedničku nominaciju je, pak, izborio Charles L. McNary, umjereni senator iz Oregona koji je podržavao dio programa New Deala.

Wilkie je nekoliko mjeseci kasnije glatko izgubio od Roosevelta na predsjedničkim izborima, a što se najviše tumači time da američki glasači, suočeni s izglednim ratom, nisu htjeli dramatične promjene na vrhu države. Usprkos toga, Republikanska nacionalna konvencija 1940. je ušla u historiju kao jedna od najdramatičnijih skupova te vrste, a dio historičara drži da je upravo kandidatura pro-saveznički raspoloženog Wilkieja omogućio Rooseveltu da lako suzbije izolacionistički otpor svojoj politici koja je na godinu dana kasnije posredno dovela SAD u rat.

Republikanska nacionalna konvencija je značajna i za historiju televizije, s obzirom da ju je preko koaksijalnog kabela njujorškim gledateljima prenosila TV-stanica W2XE, odnosno mreža NBC, a što je bio prvi televizijski prijenos političkog skupa takve vrste i važnosti.

Literatura[uredi - уреди]

  • Charles Peters (2005), Five Days in Philadelphia: The Amazing "We Want Willkie" Convention of 1940 and How It Freed FDR to Save the Western World, New York: Public Affairs.