Razgovor:Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
Rad na člancima


SFRJ[uredi izvor]

SFRJ je bilo nesto najbolje sto se moglo desiti juznoslavenskim narodima. Jugoslavija je bila ponosna, snazna, raznolika i lijepa, i steta sto su je neki moroni, koji su manipulirali narodom-srusili. Kako i da jest, doci ce vrijeme kada ce Jugoslavija opet ozivjeti i biti jos bolja i snaznija od prethodne. A svi oni koji su je izdali i srusili bratstvo i jedinstvo njenih naroda bice prokleti zauvijek i izumrece, ili kako ponosna himna ove zemlje kaze : 'Mi stojimo postojano Kano klisurine Proklet bio izdajica Svoje domovine!' CHEERS!

~tragedija velikih ideja je sto ih budale tumace,a nasilnici sprovode~ vreme komunizma tek dolazi...

Bas tako. Evo jedan zanimljiv link koji govori o realnosti post-jugoslavenskih banana-drzava: Naslov je 'Hrvatska DUPLO VISE ZADUZENA OD JUGOSLAVIJE!' Sve je objavljeno u 'Slobodnoj Dalmaciji' zime 2008/2009 godine. -Uzivajte:


http://www.slobodnadalmacija.hr/Biznis/tabid/69/articleType/ArticleView/articleId/36123/Default.aspx

Cheers.


O da slazem se prejaka je drzava bila. Al glupa generacija moga caleta ju je srusila. Jbt. ovako nas nema nigdje. Mozete misliti da je ostala SFRJ. Imali bi jednu od najjacih nogometnih liga na svijetu (jacu od Njemacke, od Italijanske, ... itd (mislim na nogomet). Dinamo Z, Hajduk, Zvijezda, Partizan, FC Sarajevo, Zeljeznicar itd... to bi rasturalo da smo u jednom komadu, al ovako zapad nas podijelio i sada nam komanduje sta cemo raditi. Umjesto da juzni slaveni budu jedan narod oni se dijele i ratuju. :(

ANĐELKO ČEŠKIĆ - TRAGEDIJA MILJENKA HRKAĆA

Mila sestro, s Velebita vilo krećem pjevat', a nije mi milo navik'o sam pjevati o boju spominjući domovinu svoju. Kada za nju umiru junaci a lome se koplja i barjaci kad u boju Hrvat krvcu lije o tome mi teško pjevat' nije. Al' kad nevin u tamnici trune tad proplaču gudalo i strune kada nikom ni za što krivac nije ali nevin na stratištu gine. Tako danas pala mi zadaća opjevat' slučaj Miljenka Hrkaća što u kandže UDBA-ine je stiga iz Mokroga kraj Široka Briga. Koji pravo nikada ne dira al' ga UDBA na žrtvenik bira težak usud što je njega snaša od mostarskih počinje udbaša. Tih prokletih slugu Beograda Bože mili, žalosti i jada kad će, Bože, prokletstvo prestati Hrvat brata da ne će izdati. I Judinu uživati plaću dušmanima prodavati braću al' izrodi Judina zanata ne poznaju susjeda ni brata. Našeg roda odani na muku srpskoj UDBA-i išli su na ruku u Beograd javljaju sve živo sve u stilu strogo povjerljivo. Kako su nam mnogi ljudi isti surađuju ovi s teroristim' bili mlađi ili bili stari ekstremni su krajnji desničari. Da ucjene i otmice prave i podmeću eksplozivne sprave u klubove, agencije kuća diplomatim' spremaju smaknuća. Cilj je jasan, a metoda ista razbijanje bratstva i jedinstva drugi lipnja šezdeset devete za Široki godine proklete. Ovog crnog Gospodnjega ljeta pamte ljudi sve dok ima svijeta selo Mokro živi tisućljeće al' mu teže ne svanu proljeće. Pamtilo je turske krvopije i silnike carske Austrije ali težih ne upamti dana k'o u doba krutih partizana. Prvo OZNA, a kasnije UDBA Bože mili, teška nam je sudba kad banuše u zaselak mali što imenom Redžići se zvali. Držeć' šmajser svaki od njih kaže da Miljenka Perišina traže i da s njima mora odmah poći rodnom domu više ne će doći. Ciknu stara majka na vratima crni petak, što li drugo ima ja sam noćas crni san usnila noć mi dulja od godine bila. Usnila sam tešku sudbu svoju probudih se u krvavu znoju kažite mi, ubili vas jadi moj Miljenko što kome uradi. Mlada žena skoro dovedena od nenadna šoka ukočena stari otac ne zna što se zbiva zubim' škripi, a očima sijeva. Al' silnici srca kamenoga ne poznaju istinu ni Boga odvedoše nevina mladića napustiše zaselak Redžića. U najljepšem razdoblju života Miljenkova započe golgota na obitelj teška sudba pade nevin momak robije dopade. Odvode ga krvopije drske da u ruke predaju ga srpske preko mnogih ravnica i gora do središnjeg srpskoga zatvora. Gdje ga odmah u okove daju bez prestanka stalno saslušaju ne daj Bože znati što su muke k'o Hrvatu u četničke ruke. Jer je gore kada četnik bije nego zmija kada oči pije kao Turci Ivan Vučkovića tako Srbi Miljenka Redžića. U lisice i u bukagije pritežu ga srpske krvopije oštro psuju, a još teže biju da od njega priznanje dobiju. Ne daj Bože pod kamenom zmiji da dopadne udbaškoj mafiji službenog mu odvjetnika daju od procesa farsu pripremaju. A glasila javnog priopćenja svakodnevno daju objašnjenja da još nisu izumrle klice da još žive ustaške ubice. Tito nudi bratstvo i jedinstvo a ustaše pokolj i ubistvo na radiju i TV ekranu ista priča u svakome danu. Ustaša je sa Širokog Briga u Beograd jednog dana stiga da u kinu i u garderobu stavi tešku i razornu bombu.

Motiv poznat, strašna posljedica takva njemu pisana krivica ta je strašna bila posljedica poginula jedna djevojčica. Još kuknjave pune su novine stradalo je dosta imovine kol'ko priče, kol'ko pusta jada k'o da strada pola Beograda. Tol'ko farse i tol'ko jauka ne bi bilo da je NATO tuka ali UDBA i njena centrala posao je obavljati znala. Zapovijeda na sve konzulate da hrvatske gone emigrante svi su isti, sve prave ustaše plaćenike na njih razaslaše. Diljem svijeta i Europe diljem sve sa jednim zločinačkim ciljem svim Hrvatim' da se ljuto svete čak u majci ubijati dijete. A u zemlji prividnog zakona ne smije se zboriti istina jer inače strogi zatvor čeka o Hrvatskoj tko je lijepo reka. Hrvat ne smije zatražiti prava u pitanje dolazi i glava na smrt sude Miljenka Hrkaća nakon čega bila im zadaća. Da što više mladića uhite pod imenom ustaške elite Hercegovci, sve ustaška braća pomagači Miljenka Hrkaća. Ne mogu ih sve imenom zvati niti muke gorke opjevati jer bi pjesma odveć duga bila hrvatska bi proplakala vila. Gledajući tih mladića jade što im Srbi u tamnici rade svih dvadeset nevinih mladića pod istragom Dragan Balovića. Crnogorskog starog batinaša jadna ti je ova mladež naša ne daj Bože nikom živu znati kako je bilo ropstvo izdržati. Bezbožnici za Boga ne haju kad svezana u rukama imaju po Jevtiću učitelju svome sad se svete puku hrvatskome. Razbojnici vrlo teške ćudi čine samo što ne čine ljudi a dvadeset hrvatskih junaka osjetiše što je muka svaka. I kako je boravit' Hrvatu u zloglasnom srpskom kazamatu kad se mučni navršili dani presta proces ovaj montirani. Devetnaest ih svojoj kući vraća osim tužnog Miljenka Hrkaća zdravlje im se teško narušilo što nam svima očito je bilo. Gdje ožiljci, a gdje teže rane od četničke ruke zadavane da se sama ne bi ismijala UDBA na novu kartu zaigrala. Svu humanost u nedjelju meće a istragu ponovno pokreće na Miljenka svu krivicu stavlja eksploziv je sam po sebi spravlja. Sud vrhovni iste misli bio ponovno ga na smrt osudio al' po drugom nekom argumentu djevojčica strada u prometu. Eksplozija je bila stvar režije scenarista iz jugomafije nikog muka nije stigla gora nakon slavnog Stjepana Javora. Prije nego Srbin ga pogubi kose nema, izbijeni zubi iz prstiju nokti počupani a tijelo je svo u živoj rani. Šest su puta na smrt ga sudili dok konačno mučki ga ubili na tisuću devete stotine sedamdeset i sedme godine. U prosincu, ne znam u kom danu crna knjiga zavičaju banu nađe staru na umoru mati al' joj djeca ne htješe kazati. Da joj smiraj mučnoga života ne bi bio još veća golgota kada bismo i mi ostarjeli gdje bi našu pjesmu ostavili. Što dobismo u našem djetinjstvu u nekakvu bratstvu i jedinstvu naš je život bio sa Srbima k'o njegovat' zmiju u njedrima. Za suživot bila nam je plaća krv nevina Miljenka Hrkaća i koliko takvih krvnih rana od Bleiburga do današnjih dana. Oj Hrvatska, zemljo naša draga skuplja jesi od svakoga blaga kol'ko tebi u temelj zidova treba dati rođenih sinova. Kol'ko muke, koliko mučnine kol'ko rana, kol'ko krvarine kol'ko glava što za tebe mole kol'ko onih što te ludo vole.