Otmica u Štrpcima

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Otmica u Štrpcima
Lokacija Štrpci, okolica Rudog
Datum 27.2.1993.
Meta Bošnjaci
Vrsta napada Otmica
Mrtvih 19
Počinitelji paravojna formacija "Osvetnici"
Osumnjičeni počinitelj(i) Nebojša Ranisavljević
Željeznička stanica Štrpci

Otmica u Štrpcima je naziv za zločin od 27. februara 1993. godine kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića, uz logističku pomoć države Srbije, oteli grupu putnika iz voza 671 na relaciji BeogradBar.[1]

Oteti putnici, 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, su potom likvidirani. Većina ubijenih su bili državljani SR Jugoslavije i bili su uglavnom iz Priboja, Prijepolja, Beograda i Podgorice. Među njima je bilo i državljana Bosne i Hercegovine. Posmrtni ostaci 16 putnika još nisu pronađeni, dok su posmrtni ostaci Ćorić Rasima i Rastoder Jusufa pronađeni u jezeru Peruċac. Nekompletni ostaci trećeg putnika Zubčević Halila su takođe pronađeni u jezeru Peruċac. [2]Među izvedenima iz voza je bio i jedan crnac čija je sudbina nepoznata.[3]

Iako je nekoliko direktnih izvršilaca osuđeno, još uvek se ne znaju imena onih koji su naredili i organizovali ovaj zločin.[4]

Otmica[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoje dokumenta koja ukazuju da je ova otmica bila unapred pripremana i da su ŽTP, MUP Srbije i Vojska Jugoslavije bili upozati sa tim da će "pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika".[5][6] Prema izjavama svjedoka, nakon polaska voza iz Beograda, kondukter je, u pratnji dvojice policajaca, pregledao karte, i upisivao svačije ime na kartama, navodno zbog šverca.[1] Pruga Beograd-Bar jednih kratkim delom prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu, blizu mesta Štrpci, ali voz tu inače ne staje. Kako se voz bližio bosanskoj granici, policija i vojska je započela legitimisanje po hodnicima, odvajajući muslimane, dok su ostale tjerali u kupee.[1] Voz je nakon toga, mimo reda vožnje, zaustavljen u Štrpcima i grupa kidnapovanih civila je izvedena iz voza.

Wikiquote „Sve je bilo kao na filmu. Voz je stao zbog crvenog signala na samom ulazu u tunel. Otmičari su bili uredno uniformisani, osim jednog koji je imao bradu i crnu šubaru sa kokardom. Kada su zatražili lične karte, sve je ličilo na rutinski postupak i dok nijesu počeli da odvode ljude izgledalo je da nekog konkretno traže. Bilo je komentara da traže njihove bjegunce, po nekome je bilo jasno da su cilj Muslimani. Iz bifea je u majici kratkih rukava, iskočio na snijeg jedan od putnika vičući: 'Koljite balije'. Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije desilo.[1]
(Izjava jednog od očevidaca)

Svjedočenja putnika ukazuju da je između vojnika koji su bili u vozu i onih koji su voz zaustavili u Štrpcima postojala saradnja.[7] Kidnapovani civili su odvezeni u selo Prelovo kod Višegrada, gde su ih u fiskulturnoj sali osnovne škole postrojili, prilikom pretresanja oduzeli novac, nakit i druge vredne stvari, a zatim tukli. Posle toga, oteti putnici iz voza su vezani žicom, ubačeni u kamion, potom odvedeni u pravcu Višegrada i likvidirani u jednom selu nedaleko od Drine.

Imena žrtava[uredi - уреди | uredi izvor]

Žrtve zločina u Štrpcima su:[8]

  1. Esad Kapetanović (19),
  2. Ilijaz Ličina (43),
  3. Fehim Bakija (43),
  4. Šećo Softić (48),
  5. Rifet Husović (26),
  6. Senad Đečević (16),
  7. Ismet Babačić (30),
  8. Halil Zubčević (49),
  9. Adem Alomerović (59),
  10. Muhedin Hanić (27),
  11. Safet Preljević (22),
  12. Džafer Topuzović (55),
  13. Rasim Ćorić (40),
  14. Fikret Memović (40),
  15. Favzija Zeković (54),
  16. Nijazim Kajević (30),
  17. Zvezdan Zuličić (23),
  18. Jusuf Rastoder (45) i
  19. Toma Buzov, vojni penzioner iz Beograda.

Suđenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Milan Lukić

Sud u Bijelom Polju je osudio Nebojšu Ranisavljevića na kaznu od 15 godina zatvora za učešće u ovom ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva.

Milan Lukić je osuđen od općinskog suda u Beogradu na 20 godina zatvora zbog kidnapovanja i ubistva 16 civila u otmici u Sjeverini. Iako na osnovu validnih dokaza utvrđeno da je on bio glavni akter obe otmice i likvidacije pripadnika bošnjačke nacionalnosti, njemu nikada nije suđeno za otmicu u Štrpcima. On je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, za zločine u Višegradu osuđen na doživotnu robiju.

Svedok otmice u Štrpcima Duško Petrović smatra da je sud dosta pogrešio jer su glavni organizatori zločina ostali sa strane. On tvrdi da je Vojislav Šešelj jedan od odgovornih za ovaj zločin, jer Milan Lukić, pripadnik šešeljevaca "ništa nije radio dok mu nije naredio Šešelj".[9]

Epilog[uredi - уреди | uredi izvor]

U Prijepolju, pored starog mosta na Limu, 2009 je otkriveno spomen obeležje žrtvama otmice. Na belom mermernom kamenu u obliku tradicionalnog muslimanskog nadgrobnog spomenika nišana ispisana je poruka:

"Ko u ovoj zemlji zaboravi 27. februar 1993. i stanicu Štrpci odustao je od budućnosti."

Izgradnju spomen kompleksa finansirala je Skupština opštine Prijepolje.

U Bijelom Polju, u februaru 2016. postavljen je spomenik u obliku muslimanskom nadgrobnog spomenika posvećen žrtvama Otmice u Štrpcima.

Civilno društvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Otmicom u Štrpcima bavile su se nevladine organizacije Fond za humanitarno pravo, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda, Žene u crnom, te bosanskohercegovačko Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije.[10] Koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije Edvin Kanka Ćudić je 2014. izjavio:

Wikiquote „ Naš cilj i interes jeste da se na beogradskoj željezničkoj stanici postavi tabla na kojoj će pisati da je sa tog mjesta krenuo voz 671 jer ovaj zločin, koji se dogodio, je bio planski organizovan zločin, gdje je bila uvezana i željeznica i policija, kao i vojska Jugoslavije. Voz je stao na lokaciji na kojoj nikada ranije nije stajao".[11]
()

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Otmice u Sandžaku, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda, 1996.
  • Otmica u Štrpcima, Fond za humantirano pravo, 2003.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]