Narativno novinarstvo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Narativno novinarstvo koristi književni pristup u izvještavanju, a to podrazumjeva opis osjećanja i misli. Mada je dozvoljena subjektivna obrada, autor tekst piše u skladu sa novinarskim načelima: objektivnosti, tačnosti, neposrednosti i relevantnosti za društvo prenoseći činjenice. Osim faktičkog, istorijskog i naučno-društvenog konteksta, ono nastoji da čitaoce umiješa u opisane događaje i da ga navede na još veći intelektualni i emotivni angažman. Finalni tekst, kao i informativni, prije objavljivanja pregleda urednik. Novinari dnevnih informacija obraćaju se javnosti koja nema predhodnih spoznaja o tom događaju, a narativno novinarstvo podrazumjeva obraćanje publici koja ima predhodu spoznaju o toku opisanih događaja.Kao i u književnom pristupu, autor pokušava čitaoca približiti učesniku, dakle, razgovara sa akterima da bi vijerno dočarao osjećanja i misli, dok književnik nema obavezu da razgovara.

U svim dostupnim analizama, teoretičari ističu tri osobine ove vrste novinarstva:

  • Dramatičnu književnu
  • Intenzivno izvještavanje
  • Objektivno izvještavanje saopšteno subjektivno, odnosno mišljenje koje autor unosi u interpretaciju

U obradi teme, autori koriste neku od formi literarnog novinarstva: reportažu, esej ili feljton. Narativno novinarstvo se naziva još i "literarno novinarstvo" i "novi žurnalizam". Sa aspekta kredibiliteta ove vrste novinarstva, Pulicerova nagrada se regularno dodjeljuje autorima ove vrste novinskih priča već decenijama. Takođe, sve najuglednije američke novinske edukativne institucije imaju ovu vrstu novinarstva u svom predavačkom programu, između ostalih i katedre na Harvardu i Stenfordu. Kongresi autora i trenera narativnog novinarstva održavaju se redovno širom svijeta.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Vesna Đurić: Izazovi žurnalističkih istraživanja