Manastir Svetog Pavla

Izvor: Wikipedia
Hram manastira Svetog Pavla

Manastir Svetog Pavla (grč. Μονή Αγίου Παύλου) je svetogorski manastir, po značaju na 14. mestu na Svetoj Gori Aton. Nalazi se na zapadnoj strani atonskog poluostrva. Osnovao ga je u X veku sveti Pavle Ksiropotamski sin imperatora Mihajla I Rangabe.

Manastir je oblika kvadrata okruženi visokim i jakim stenama. Saborna manastirska crkva posvećena je Sretenju Gospodnjem.

U manastirskoj riznici čuvaju se čestice Životvornog krsta, delovi moštiju svetog Grigorija Bogoslova, Maksima Ispovednika, prepodobnog Kalinika, Vasilija Velikog, patrijarha Teodora Aleksandrijskog i mnoge druge.

Sada u manastiru živi oko 30 monaha.

Manastirska biblioteka sadrži 494 rukopisa i 12.000 pečatnih knjiga.

Vuk Branković je od 1365. godine, zajedno sa braćom, bio ktitor Hilandara. Pored Manastira Svetog Pavla, koji je iz temelja obnovljen sredstvima Brankovića, Vuk je velikim srdstvima pomagao i druge svetogorske manastire (Hilandar i Kutlumuš) i naručivao izradu knjiga. [1]

Kada su Dubrovčani kupili Ston 1333. i protjerali pravoslavne monahe sa tog područja, morali su plaćati godišnji danak raškim vladarima (Nemanjićima). Potom su ove financije usmjerene na srpski manastir sv Mihaila u Jerusalimu, a kada je opustio zbog kuge, od 1479. ova sredstva su usmjerena na Hilandar i obitelj sv Pavla na Atosu. Manastir, dakle, krajem 15. vijeka prima sa Hilandarom dohodak iz Dubrovnika, za vrijeme sultanije Mare. [2] Antonije Vučetić ga pored Hilandara smatra srpskim manastirom na Svetoj Gori. [3] U istom tekstu Vučetić piše da je kao dokaz plaćenog danka dukat presjecan na 2 dijela, od kojih bi jedan ostao u Dubrovniku a drugi bi se presjekao na 2 dijela,jedan za manastir sv Pavla a drugi za Hilandar. Manastir sv Pavla je imao ćirilični pečat (str. 7), u pismu monaha Dubrovčanima piše da je manastir sv Pavla "vaša bogomolja" (str 26.).

Spoljašnje veze[uredi - уреди]

  1. Revija Istorija, broj 64, pp. 38. Biograd. 2015. 
  2. Vlačić, Ljubo (1903). Iz prošlosti srpske oblasti Neretljanske, pp. 16. Dubrovnik. 
  3. Vučetić, Antonije (1885). Starine, knjiga XVII, pp. 1. Zagreb: JAZU. http://dizbi.hazu.hr/?object=view&id=1736&rpo=5.