Kućno obrazovanje

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Repreasentation1889.jpg
Barnlig Enfold.jpg

Obrazovanje kod kuće ili školovanje kod kuće (engl. homeschooling, home education, home learning) predstavlja školovanje ili obrazovanje kod kuće u vlastitoj režiji, a ne u školi (školskoj ustanovi). Samo obrazovanje kod kuće vrše roditelji ili staratelji, a ponekad i privatni učitelj. Mada je, prije uvođenja zakona o obaveznom školovanju, obrazovanje već bilo izvođeno kod kuće (posebno u Engleskoj i SAD), ili u okviru crkve ili manastira, u Srbiji; u modernom smislu riječi, školovanje kod kuće je alternativa formalnom školovanju u školskim ustanovama. Obrazovanje kod kuće je posebno rašireno u razvijenim zemljama Zapada: SAD, Engleska, Kanada, Australija. U nekim zemljama obrazovanje kod kuće u vlastitoj režiji je legalna mogućnost za roditelje koji žele svojoj djeci da omoguće obrazovanje pod drugačijim okolnostima od onih koje postoje u školi tj. školskim ustanovama, bilo državnim ili privatnim. Motivacije za školovanje kod kuće umjesto školovanja u školskim ustanovama mogu biti različite: od nezadovoljstva sa školama u području u kojem porodica sa djecom živi, pa do opšteg nezadovoljstva sa obrazovnim sistemom u današnjim školama bilo državnim ili privatnim. Tu mogu biti i lični razlozi roditelja, zbog kojih ne žele da daju djecu u lokalnu školu.

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

U prošlosti, obrazovanje (školovanje) je uglavnom bilo dostupno malom broju djece i to uglavnom iz bogatih porodica (elite). Većina djece je bila kod kuće i nisu imala mogućnost da budu učena tj. da dobiju akademsko obrazovanje. Najranije obavezno obrazovanje (školovanje) na Zapadu počinje da se pojavljuje krajem 17-og i početkom 18-og vijeka u Njemačkoj (Pruska). 1964-te godine, Džon Kaldvel Holt (engl. John Caldwell Holt) izdao je knjigu pod naslovom "Kako djeca nisu uspjela" (engl. How Children Fail) u kojoj kritikuje tradicionalne škole. On je smatrao da je tradicionalno školovanje djece u školskim ustanovama neuspješno, jer se izvodi pritisak na djecu. Rezultati istraživanja američkih stručnjaka za obrazovanje, Rajmonda i Doroti Mur (engl. Raymond and Dorothy Moore) na polju ranog obrazovanja djece te njihovog tjelesnog (fizičkog)i mentalnog razvoja, pokazuju, da je formalno školovanje u školskim ustanovama prije nego što djeca napune 8-12 godina starosti čak štetno.

Murovi smatraju, da je formalno obavezno školovanje djece u školama (školskim ustanovama) štetno sa akademskog, socijalnog, mentalnog i čak psihološkog vidika. Dokazali su da su, povećani upis djece u tzv. specijalne škole, problemi ponašanja i neposlušnosti rezultat ranog obaveznog školovanja djece u školama. Pokazali su da su djeca nepismenih majki iz afričkih plemena socijalno i emocionalno mnogo naprednija nego djeca Zapadne civilizacije, gledano sa stanovišta Zapadnog standarda. Njihova glavna poruka je ta, da je povezanost roditelja sa djetetom te djetetov emocionalni razvoj kod kuće, prekinut sa upisom i odlaskom u školu, i ne može biti niti nadoknađeno niti kasnije popravljeno u školi, tj. školskoj ustanovi. Murovi smatraju, da je za većinu djece mnogo bolje da su kod kuće sa roditeljima, nego sa najdarovitijim učiteljima u školi tj. školskoj ustanovi. Nakon tih istraživanja, Murovi su se potpuno okreću ka Obrazovanju kod kuće, te počinju na veliko promovisati i zagovarati obrazovanje kod kuće. 1975-te godine izdaju knjigu pod naslovom "Bolje kasnije nego ranije" (eng: Better Late Than Early), 1981-ve godine knjigu pod naslovom "Djeca odgajana kod kuće" (engl. Home Grown Kids) i druge.

Obrazovanje kod kuće postaje izbor sve većeg broja roditelja, koji nisu zadovoljni školskim sistemom i koji žele da svoju djecu zaštite od negativnih uticaja kojima su djeca izložena kada su u školama tj. školskim ustanovama. Posebno to važi za period osnovne i srednje škole.

Neke od znanih ličnosti, koje su se obrazovale kod kuće:

Blez Paskal (Blaise Pascal) (1623-1662), Hans Kristijan Andersen (Hans Christian Andersen) (1805-75), Abraham Linkoln (Abraham Lincoln) (1809-1865), Čarls Dikens (Charles Dickens) (1812-1870), Mark Tven (Mark Twain) (1835-1910), Andrej Karnegi (Andrew Carnegie) (1835-1919), Tomas Edison (Thomas A. Edison) (1847-1931), Pjer Kiri (Pierre Curie) (1859-1906), Vinston Čerčil (Winston Churchill) (1874-1965), Konrad Adenauer (Konrad Adenauer) (1876-1967), Čarli Čaplin (Charles Chaplin) (1889-1977), Agata Kristi (Agatha Christie) (1890-1976), Frenklin Delano Ruzvelt (Franklin D. Roosevelt) (1882- 1945), Džordž Paton (George Patton) (1885-1945), Stanislav Vitkijević (Stanisław Ignacy Witkiewicz) (1885-1939), Jehudi Menuhin (Yehudi Menuhin) (1916-1999), Elizabeta II (Elizabeth II) (1926-).

Motivacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Razlozi zbog kojih se roditelji odlučuju da obrazuju ili školuju djecu kod kuće su različiti. Po podacima za SAD (2003. g), 33% porodica koje obrazuju (školuju) djecu kod kuće, navele su da su se za to odlučili iz religioznih razloga; 30% smatra da su u školama loši uslovi za učenje; 14% se ne slaže sa tim šta se u školi uči; 11% smatra da djeca nemaju dovoljno akademskog izazova a 9% je navelo moral kao glavni razlog zbog čega školuju djecu kod kuće. 85% roditelja koji školuju djecu kod kuće je navelo sledeće razloge zbog čega su se odlučili da školuju djecu kod kuće (sigurnost, droga, nasilništvo, pritisak od strane druge djece u razredu); 72% je navelo moralno i vjersko učenje kao važan razlog; 68% je navelo kao razlog, nezadovoljstvo sa akademskim učenjem u školama.

Drugi razlozi zbog kojih se roditelji opredjeljuju da obrazuju djecu kod kuće su sljedeći: fleksibilnost obrazovanja, roditelji koji se iz raznih raloga često sele; bolji uslovi kod kuće za: darovitu djecu, za djecu koja imaju poteškoće sa učenjem, za djecu koja žele da se bave intezivnije i sa drugim aktivnostima kao što su muzika i sport itd.

Obrazovanje kod kuće i upis na fakultet[uredi - уреди | uredi izvor]

Nedostatak formalne diplome ili svjedočanstva o završenoj školi, može da bude problem kada djeca, koja su se obrazovala kod kuće, žele da se upišu na fakultet. U različitim državama svijeta roditelji taj problem rješavaju na različite načine. U državama, gdje se djeca formalno moraju upisati u školu, a samo obrazovanje obavljaju kod kuće roditelji, roditelji nemaju problem sa formalnom diplomom ili svjedočanstvom za svoju djecu, jer dijete na kraju školske godine, nakon što položi zahtijevane ispite, dobije svjedočanstvo o završenom razredu.

U državama gdje roditelji nisu dužni da formalno dijete upišu u školu, roditelji za završne razrede potraže odgovarajuću školsku ustanovu, kod koje dijete može da obavi ispite i na taj način dobije formalnu diplomu ili svjedočanstvo o završenoj školi. Postoje škole koje izvode tzv. školovanje na daljinu, gdje djeca dobiju učni materijal od škole, i kod kuće to obrade. Škola im pošalje i testove, koje djeca urade i pošalju školi. Škola im onda na kraju godine izda svjedočanstvo o završenom razredu. U SAD i nekim drugim zemljama, gdje je obrazovanje kod kuće dosta rašireno, mnoge visokoškolske ustanove su već dobro upoznate sa tom vrstom obrazovanja i za takvu djecu imaju otvorena vrata. U SAD, sve više studenata, koji su se do upisa na fakultet školovali kod kuće u vlastitoj režiji, diplomira na prestižnim univerzitetia, uključujući i one vrlo selektivne sa veoma visokim standardima kao što su: Harvardski univerzitet (Harvard University), Standford (Stanford University), Kornel (Cornell University), Braun (Brown University), Dartmaut Koledž (Dartmouth College) i Prinston (Princeton University).

Statistika - stanje u svijetu[uredi - уреди | uredi izvor]

Evropa[uredi - уреди | uredi izvor]

Austrija[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće ili školovanje kod kuće je legalno u Austriji.

Velika Britanija[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Engleskoj i Velsu.

Irska[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće ili školovanje kod kuće je legalno u Irskoj.

Mađarska[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Mađarskoj. Djeca moraju ra se obrazuju po učnom nacrtu (programu) države te dva puta godišnje moraju polagati ispite.

Norveška[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Norveškoj i raste iz godine u godinu. Da bi roditelji počeli obrazovati dijete (djecu) kod kuće, moraju da obavijeste lokalne organe za školstvo o svojoj odluci. Po zakonu, lokalni organi moraju da nadzoruju obrazovanje kod kuće. Najčešći oblik nadzora je posjeta od strane nadzornog učitelja dva puta godišnje. Zakon navodi da nadzor mora biti u saglasnosti sa roditeljima.

Njemačka[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Ilegalno

Od 1938. godine, obrazovanje kod kuće je ilegalno u Njemačkoj. Mnogi roditelji koji žele da obrazuju djecu kod kuće primorani su da to rade ilegalno.

Poljska[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Poljskoj. Roditelji imaju pravo da izaberu način školovanja za svoju djecu, s tim da moraju da zadovolje, striktne zahtjeve lokalne regulative.

Rumunija[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Trenutno nije dozvoljeno

Rumunsko udruženje za obrazovanje kod kuće trenutno radi na tome da država legalizuje obrazovanje kod kuće i da roditelji dobiju pravo do slobodnog izbora načina obrazovanja svoje djece.

Slovenija[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Sloveniji.

Broj djece koja se školuju kod kuće ("izobraževanje na domu" na slovenačkom jeziku) u Sloveniji raste. U Sloveniji je potrebno da se dijete upiše u lokalnu školu. Samo školovanje (obrazovanje) roditelji obavljaju kod kuće. Na kraju školske godine dijete treba da položi predmetne ispite kod svoje lokalne škole.

Srbija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ukrajina[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je od 2000-te god legalno u Ukrajini. Međutim lokalne vlasti često zanemaruju (ignorišu) zakon te sami postavljaju roditeljima dodatne zahtjeve.

Francuska[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Francuskoj, ali je jako stroga regulativa. Roditeljima je izbor ograničen samo na određene škole koje je država odobrila. U suprotnom, roditelji su podvrgnuti redovnoj inspekciji kod kuće od strane državnih organa.

Holandija[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Tehnički nije dozvoljeno

Obrazovanje kod kuće po zakonu u Holandiji tehnički nije dozvoljeno. Međutim, roditelji mogu odbiti da šalju djecu u škole iz ličnih vjerskih (religioznih) razloga.

Crna Gora[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Crnoj Gori. Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju u Crnoj Gori oprjedjeljuje "obrazovanje kod kuće" kao obrazovanje koje organizuje roditelj. Član 37. kaže, da roditelji mogu organizovati obrazovanje djece i kod kuće. Roditelj je dužan da, najmanje 3 mjeseca prije početka školske godine, u pisanoj formi obavijesti školu u koju je dijete upisano, da organizuje obrazovanje kod kuće. Član 38. govori o provjeravanju znanja obrazovanja kod kuće. U prva tri razreda provjerava se znanje iz maternjeg jezika, matematike i prirode i društva. Od IV do IX razreda provjerava se znanje iz svih predmeta. [1]

Švajcarska[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Švajcarskoj, ali je regulativa veoma stroga.

Sjeverna Amerika[uredi - уреди | uredi izvor]

Kanada[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće ili školovanje kod kuće je legalno u Kanadi.

Sjedinjene Američke Države (SAD)[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), premda se zakoni razlikuju od države do države.

Južna Amerika[uredi - уреди | uredi izvor]

Brazil[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Ilegalno

Nijedan zakon u Brazilu. ne daje roditeljima pravo da mogu školovati djecu kod kuće.

Čile[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće ili školovanje kod kuće je legalno u Čileu.

Azija i Pacifik[uredi - уреди | uredi izvor]

Australija[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Australiji u svih 6 australijskih država i 2 teritorije. Pokret za obrazovanje kod kuće je dobro organizovan i ima dužu tradiciju. U nekim državama nastoje da uvedu strogu regulativu na sve porodice koje školuju djecu kod kuće. Roditelji se veoma protive takvoj regulaciji i pritisku od strane države, jer smatraju, da su roditelji ti koji su odgovorni za svoju djecu te da roditelji odlučuju o tome kako će se njihova djeca obrazovati.

Izrael[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Izraelu. Da bi mogli svoju djecu da obrazuju kod kuće, roditelji treba da dobiju dozvolu za to od Ministarstva za školstvo. Roditelji su dužni da napišu pismo Ministratvu, gdje obrazlože svoje razloge, zbog kojih žele da imaju djecu kod kuće i da ih tako obrazuju. Pošto dobiju dozvolu od Ministarstva, roditelji su dužni da se drže uputstava lokalnih zvaničnika.

Novi Zeland[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno na Novom Zelandu. Obrazovanje kod kuće je napredovalo godinam zbog pozitivnog odnosa države do tog oblika obrazovanja. Danas, roditelji koji žele da obrazuju djecu kod kuće, moraju djecu da registruju kod Ministarstva za školstvo.

Japan[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Zakonske odredbe nejasne

Zadnjih godina obrazovanje kod kuće počelo je da interesuje poslovni dio društva u Japanu.

Singapur[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno u Singapuru, ali je dosta stroga regulativa.

Tajvan[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno na Tajvanu. Djeca moraju izvještavati državne organe o uspjehu i rezultatima svog obrazovanja kod kuće.

Filipini[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanje: Legalno

Obrazovanje kod kuće je legalno na Filipinima i tek je u povojima. U filipinskom ustavu, član XIV odjeljak 1(2) stoji da država "...neće ograničavati prirodno pravo roditelja da odgajaju svoju djecu." Dalje stoji i to, da religiozne grupe, misionarski odbori i pojedine familije mogu da se odvoje od državnog sistema obrazovanja - državnih škola, te ustanove svoje privatno vlastito obrazovanje (u vlastitoj režiji), odnosno, obrazovanje kod kuće. Ali isto tako se navodi u odjeljku 4(1) da "Država podrazumijeva komplementarne uloge državnih i privatnih institucija u obrazovnom sistemu i na taj način će izvršavati nadzor i regulaciju svih obrazovnih institucija u razumnim okvirima".

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. http://www.gom.cg.yu/files/1202832117.doc Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju