Izvorni kod stranice Kraljevina Bosna

{{drugo značenje3|Kraljevina Bosna (1718–1739)}}
{{Infobox Former Country
|native_name  = 
|conventional_long_name = Kraljevina Bosna
|common_name  = Bosansko kraljevstvo
|
|continent    = Evropa
|region       = Balkan
|country      = Bosna i Hercegovina
|era          = Srednji vek
|empire       = 
|
|event_start  = krundidba Tvrtka I
|year_start   = 1377 
|date_start   = 
|event_ent    = Osmansko osvajanje
|year_end     = 1463
|date_end     = 
|
|p1           = Bosanska banovina
|flag_p1      = Flag of None.svg
|s1           = 
|flag_s1      = 
|image_flag   =
|flag         = 
|image_coat   =
|symbol       = 
|image_map    =
|capital      = [[Visoko]], [[Jajce]]
|             
|common_languages = 
|religion     = 
|currency     =
|
|title_leader     = [[Kralj]]
|leader1          = Tvrtko I
|year_leader1     = 1377 - 1391
|leader2          = [[Stjepan Tomašević]]
|year_leader2     = 1461-1463 (zadnji)
|title_deputy     = 
|deputy1          = 
|year_deputy1     = 
|deputy2          = 
|year_deputy2     = 
|
|stat_year1   = 1377
|stat_area1   =  
|stat_pop1    = 
|footnotes    = 
}}

'''Kraljevina Bosna''' ili '''Bosansko kraljevstvo''', je država koja je postojala na [[Balkan]]u od druge polovine [[14. vijek]]a do druge polovine 15. vijeka, obuhvaćajući pretežno prostore današnje [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], ali u nekim periodima i dijelove susjednih država. Za vrijeme kralja [[Tvrtko I Kotromanić|Tvrtka I]], Bosansko kraljevstvo je bila najmoćnija balkanska država.

Bosanska kraljevska kruna i vijeće bosanskog plemstva služili su kao dva konstitutivna stupa države. Ozemlje je pripadalo ili vladaru ili nekolicini moćnih vazala, kojih je početkom 15. st. bilo 6 ili 7. Veliki i mali vazali često su vodili ratove jedan protiv drugoga oko zemlje ili kojekakvih prava, a oni najveći povremeno i protiv kralja. Vladar Huma godine 1448. uzeo je poseban naslov hercega (vojvode) kako bi naglasio svoju neovisnost o kralju te da je njegov položaj viši od položaja drugih vladara. Unutar zemlje, i veliki dio klera, feudalni gospodari i stanovništvo, kao i otprilike polovina vladara od 12. do 15. st., bili su sljedbenici ili su tolerirali lokalnu Crkvu bosansku, čime je bosansko političko tijelo bilo podijeljeno oko religije. Kao ishod te podjele, međusobnog suparništva i centrifugalnih tendencija velikih feudalaca te bijednih uvjeta u kojima su živjeli kmetovi, srednjovjekovna bosanska država uvijek je bila slaba i nestabilna.

Bosna je Turcima bila lak plijen, gospodarski iscrpljena nakon ponovljenih ratova protiv Ugarske, razjedinjena čestim borbama između kralja i regionalnih feudalaca i podijeljena vjerskim razlikama. Kmetovi su bili nezadovoljni, preopterećeni davanjima plemstvu i troškovima čestih ratova.

== Za vrijeme Stjepana II ==
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, [[1314]]. godine preuzima njegov sin ban [[Stjepan II Kotromanić]]. [[Šubići]] čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II Kotromanić i već [[1322]]. godine izbaciva plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Poslije sloma Šubića Bosna ponovno počinje "disati punim plućima" i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od [[Neretva|Neretve]] do [[Cetina|Cetine]] postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio [[Dalmacija|Dalmacije]], i to od [[Dubrovnik]]a do [[Split]]a, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina),[[Općina Usora|Usoru]] i [[Sol]]i. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s [[Ugarska|Ugarskom]], te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom [[1334]]. godine, a [[1335]]. godine i sa [[Venecija|Venecijom]]. U svojoj Povelji Dubrovčanima [[1332]]. godine on piše: "....Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana...". Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani i niko drugi (naziv "Bošnjani" je starinski naziv za Bošnjake), a to se očituje i na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje bosanski krstjani sebe nazivaju Bošnjanima kao sto su radili i Bošnjani pravoslavci i Bošnjani katolici, a kasnije i Bošnjani muslimani. 
[[Datoteka:Stephenkotromanicthesecond.PNG|thumb|Smrt bana Stjepana II, škrinja Sv. Šimuna u Zadru.]]
Ban Stjepan II Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s [[Papa|Papom]], te da bi ga odobrovoljio pristaje [[1340]]. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja [[franjevci]]ma u Bosni, te i on sam službeno prelazi na [[katoličanstvo]] u [[april]]u [[1347]]. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...". Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do [[Rumunija|Rumunske]], tako da već [[1385]]. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u [[Visoko]]m, [[Lašva (rijeka)|Lašvi]], [[Kraljeva Sutjeska|Kraljevoj Sutjesci]] i [[Olovo (općina)|Olovu]]. Do [[1463]]. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne. Godine [[1350]]. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom [[Dušan Nemanjić|Dušanom]] bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje. Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu [[Srebro|srebra]], [[Bakar|bakra]] i [[Olovo|olova]], a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke [[Elizabeta Kotromanić|Elizabete]] [[1353]]. godine za ugarskog kralja Ludovika I, tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozi [[Kotromanići|Kotromanića]] približio svijetu više evropske politike.
{{Historija BiH}}
[[File:Kraljevina Bosna 1391.png|mini|lijevo|Kraljevina Bosna u najvećem obimu]]
== Za vrijeme Tvrtka I ==

Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u [[Mile (Visoko)|Milama]], u blizini [[Visoko]]g. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi [[Tvrtko I Kotromanić]], koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa [[Tvrtko I i brat Vuk|bratom Vukom]] i sa sređivanjem odnosa između bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem [[Ludovik I Anžuvinski|Ludovikom I]]. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom. Počinje da [[Tvrtko vraća Hum|zahtijeva razne Bosanske oblasti]], miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već [[1363]]. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio [[Srbija|Srbije]], uključujući područje današnjeg [[Sandžak]]a, zatim [[Zeta (država)|Zetu]] i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od [[Dubrovnik]]a do [[Boka Kotorska|Boke Kotorske]].
 
Bosna nije mogla da bude kraljevina, niti je njen tadasni vladar mogao da bude krunisan za kralja jer nije imao podrsku pravoslavne crkve. Krunu je ptrazio od katolika, ali to nije legitimna kruna. U sklopu svih ovih uspjeha [[Krunisanje Tvrtka I Kotromanića za kralja Bosne 1377|Tvrtko se kruniše za kralja Bosne]] [[1377]]. godine u mjestu [[Mile (Visoko)|Mile]] kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "[[Herceg Novi]]". To je izazvalo ljutnju [[Dubrovnik|Dubrovčana]], jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt "Novi". Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom [[Balkan]]u. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to [[13. 8.|13. august]] [[1378]]. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad [[Kotor]]. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad. Po smrti ugarskog kralja [[1382]]. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni [[Split]], [[Trogir]], [[Šibenik]], te ostrva [[Brač]], [[Korčula|Korčulu]] i [[Hvar]]. Izuzetak ostaje [[Zadar]], koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.

U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen [[1386]]. godine, te u ljeto [[1388]]. godine kod [[Bileća|Bileće]], kada Bošnjani na čelu s knezom [[Vlatko Vuković|Vlatkom Vukovićem]] pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, učestvuje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od [[Srbi|Srba]], [[Albanci|Albanaca]], [[Grci|Grka]], [[Bugari|Bugara]] i [[Hrvati|Hrvata]], koja se na [[Bitka na Kosovu|Kosovu polju]] [[1389]]. godine suprotstavlja [[Otomansko Carstvo|Osmanskom carstvu]].

Iz bitke na [[Kosovo|Kosovu]] Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitki najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje da postoji. Poslije Tvrtkove smrti [[1391]]. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

== Za vrijeme Dabiše i Ostoje ==
[[Datoteka:Bosnia around 1412-sh.png|thumb|250px|Bosna oko 1412. godine. To je vrijeme slabljenja centralne vlasti a jačanja vlasti oblasnih gospodara]]
Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak [[Stjepan Dabiša]]. Godine [[1394]]. u Ugarskoj dolazi na vlast [[Sigismund Luksemburški]], te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, [[Slavonija|Slavonije]] i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Nakon Dabišine smrti vlast je preuzela njegova udovica, [[Jelena Gruba]], ali ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi [[Stjepan Ostoja|Stjepana Ostoju]], koji je bio veoma prougarski orijentiran. Krajem [[1399]]. kralj Ostoja i sabor [[Prodaja primorja Dubrovčanima 1399|prodaju]] Dubrovčanima primorje. Zbog toga kasnije Ostoja neuspješno vodi rat sa Dubrovnikom koji ga košta prijestolja [[1403]]-[[1404]].

== Za vrijeme Tvrtka II ==

Godine 1404. bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja [[Tvrtko II|Tvrtka II]], inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast [[1409]]. godine. [[1414]]. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - [[Otomansko Carstvo|Osmansko carstvo]]. Osmansko carstvo se, kao politicki i vojni elemt pojavljuje mnogo ranije.

Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni [[1415]]. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje kraljem Bosne, da bi konačno [[1420]]. godine kralj Tvrtko II ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od [[1433]]. do [[1435]]. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti [[1443]]. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni.

== Za vrijeme Stjepana Tomaša ==
Po smrti kralja Tvrtka II, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja [[Stjepan Tomaš|Stjepana Tomaša]]. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, [[Stjepan Vukčić Kosača]], odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava [[1446]]. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da [[1448]]. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Za vrijeme vladavine Stjepana Tomaša, 1448., južni dio zemlje se odvaja od Bosne pod nazivom ''[[Vojvodstvo od Svetog Save]]''

Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da [[1450]]. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je [[papa]] pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s "Vikarom od Bosne" po imenu [[Jacob de Marchia]], nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš [[1445]]. godine prešao sa krstjanstva na [[katoličanstvo]], što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve Bosanske, optužujući je za herezu, tako da [[1459]]. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Crkve Bosanske i nudi im veoma skučen izbor : ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, [[Pio II]], koji kasnije u svojim "Commentarima" piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano [[Smederevo]] i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krstjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri." <ref name=Bojić>Bojić, Mehmedalija; 2001, Historija Bosne i Bošnjaka</ref> Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjanima, koji se potpuno oglušuju na poziv kralja Tomaša da pređu s krstjanstva na katoličanstvo mada mnogi bijahu i porobljeni i poslani u [[Rim]], gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo na miran način.

== Za vrijeme Stjepana Tomaševića ==
Te iste, [[1461]]. godine, [[Stjepan Tomašević]], sin kralja Tomaša biva postavljen za novoga kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni [[1462]]. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, [[1463]]. godine velika osmanska vojska, pod komandom [[Mehmed II|Mehmeda II]] napada Bosnu. [[Datoteka:Bobovac.jpg|thumb|thumb|Kraljevska utvrda Bobovac]]
Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava [[Bobovac]], koja je pala [[20. 6.|20.juna]] [[1463]]. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u [[Ključ]]u. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom [[Otomansko Carstvo|Osmanskog carstva]], a većina Bošnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata [[islam]] kao svoju vjeru, na taj nacin izdajuci i prodajuci sve ono sto su Bosnjani, Srbi i okolni narodi radili u borbi protiv Otomanske invazije.

== Bosanski kraljevi i kraljice ==
=== Bosanski kraljevi ===
* [[Tvrtko I Kotromanić|Tvrtko I]] (1377 - 1391)
* [[Stjepan Dabiša]] (1391 - 1395)
* [[Jelena Gruba]] (1395 - 1398)
* [[Stjepan Ostoja]] (1398 - 1404; 1409 - 1418)
* [[Tvrtko II]] (1404 - 1409; 1421 - 1433)
* [[Stjepan Ostojić]] (1418 - 1420)
** ''[[Radivoj Ostojić]] (1421 - 1433)''
* [[Stjepan Tomaš]] (1435 - 1461)
* [[Stjepan Tomašević]] (1461 - 1463)

=== Bosanske kraljice, supruge bosanskih kraljeva ===
* [[Doroteja Bugarska]] (1377 - ?), supruga Tvrtka I, kćer bugarskog cara [[Ivan Stracimir Šišman|Ivana Stracimira]]
* [[Jelena Gruba]] (1391 - 1395), supruga Stjepana Dabiše
* [[Vitača]], prva supruga Stjepana Ostoje
* [[Kujava Radenović]] (1399 - 1415), druga supruga Stjepana Ostoje
* [[Jelena Nelipčić]] (1416 - 1418), treća supruga Stjepana Ostoje, prethodno supruga [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|Hrvoja Vukčića Hrvatinića]]
* [[Doroteja Gorjanska]], supruga Tvrtka II
* [[Vojača]] (1443-1445), supruga Stjepana Tomaša
* [[Katarina Kosača]] (1446 - 1461), supruga Stjepana Tomaša
* [[Jelena Branković (Mara)|Jelena Branković]] (1461 - 1463), supruga Stjepana Tomaševića

== Izvori ==
{{reference}}

== Povezano ==
* [[Historija Bosne i Hercegovine]]
* [[Krunisanje Tvrtka I Kotromanića za kralja Bosne 1377]]

== Vanjske veze ==
* [http://www.scribd.com/doc/28740328/Nada-Klaic-Srednjovjekovna-Bosna Nada Klajić, Srednjovjekovna Bosna] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20120818032316/http://www.scribd.com/doc/28740328/Nada-Klaic-Srednjovjekovna-Bosna |date=2012-08-18 }}

[[Kategorija:Srednjovjekovna Bosna i Hercegovina]]