Korisnik:Rjecina2/U radu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

U atmosferi koja se tada stvara na području SSSR postaje stvarno nevažno da li je netko kriv ili nevin jer je svatko unaprijed kriv. Ako ćemo gledati tadašnju situaciju kroz konkretni primjer ništa neće biti bolje od priče o knjizi Historija komunističke partije izdanoj u 4 dijela. Editor knjige je u nju uključio članak s činjeničnom greškom pa je stoga bio proglašen krivim za kontrarevolucionarne radnje. Osim njega po tadašnjem "pravnom" sistemu svi njegovi suradnici i pomoćnici su proglašeni krivima jer nisu uočili i prijavili sigurnosnoj službi tu grešku. U skladu s tim njihova krivica je bila suradnja s državnim neprijateljem. (Stalin era str.69)



Tokom velike čistke i kasnijih hapšenja prema različitim klasama sovjetskog sistema će se drugačije postupati bez obzira da li su te razlike donesene u zakon ili ne. Članovi politbiroa i najviši dužnosnici partije će moći biti uhapšeni samo uz nalog za hapšenje potvrđen od svih drugih članova politbiroa. Generale i maršale se neće moći hapsiti bez Staljinovog potpisa (Unknown Staljin str.178),a također vrlo visoki stupanj imuniteta će imati industrijski menadžeri i sve vrste stručnjaka s završenim fakultetima zbog tadašnjeg manjka stručnog kadra (William G. Rosenberg:Social Dimensions of Soviet Industrialization str. 241.)

U doba Velike čistke,a i kasnije pri hapšenjima je dolazilo do pogrešaka s katastrofalnim posledicama od kojih su kao primer u istoriju ušli tragokomična hapšenja maršala Semjona Buđonija i pukovnika Jevgenija Razina. Prvi je kada su ga pokušali uhapsiti izvukao pištolj i pretio da će ubiti izdajnike ako mu ne dopuste razgovor s Staljinom koji će nakon razgovora poništit nalog za hapšenje dok će drugi biti uhapšen od NKVD-a par mjeseci nakon pismene razmjene mišljenja s Staljinom. Približno 30 meseci nakon što je vojni istoričar pukovnik Razin poslan u gulag Staljin je izrazio želju da s njim priča o vojnoj strategiji. Berija u panici zbog neopravdanog hapšenja će Razina izvući iz Gulaga, unaprijediti u general majora i najstrože mu zabranit da kaže Staljinu kako je bio u gulagu (Unknown Staljin str.179).


Nakon početnih neuspjeha u fizičkoj eliminaciji protivnika tokom prve polovice tridesetih godina Staljin pokreće 1936. godine ono što će postati poznato pod imenom Velika čistka. Samo ime velika čistka koje biva stvoreno na zapadu (u SSSR se koristilo ime Ježovščina) dolazi od imena ranijih takozvanih partijskih čistki tokom kojih je na stotine hiljada ljudi bivalo izbačeno iz partije.

Razlozi za pokretanje ove smrtonosne čistke nikada nisu bili potpuno objašnjeni,a navođeni su mnogi od pokušaja jačanja partije zbog nacističke pretnje pa do porasta nepopularnosti Staljina unutar partije što mu je jasno pokazano na partijskom kongresu 1934. godine.

Bez obzira za razloge na vidjelo tokom čistke izlazi pre svega Staljinova osvetoljubivost prema svim osobama za koje smatra da su ga nekako uvredile tokom političke karijere. Od poznatijih komunista prvi na udaru čistke će se naći Grigorij Zinovjev i Lev Kamenjev koji su 1917. godine bili jedini članovi centralnog komiteta koji glasaju protiv pokretanja Oktobarske revolucije. Nakon kratke borbe kada su njih dvoje zajedno s Lenjinovom udovicom i ministrom financija pokušali 1925. godine osvojiti vlast protiv Staljin bili su penzionirani i svakom drugom smislu zaboravljeni do trenutka kada politbiroa potpisuje naloge za njihovo hapšenje. 1935. godine oni su pod lažnom optužbom bili osuđeni na 10 godina robije, ali to nije bilo dovoljno Staljinu koji naređuje novo suđenje 1936. godine i njihovo pogubljenje.

Tokom sledećih moskovskih suđenja po istom scenariju brojni drugi bivši visoki komunistički dužnosnici će biti osuđeni i pogubljeni pod sličnim lažnim optužbama. Dok se kod nekih osuđenih i streljanih osoba ne zna točno zašto su osuđeni ili tko je želio njihovu smrt kod drugih je situacija prilično jasna.

Mržnja prema maršalu Mihail TuhačevskiMihailu Tuhačevskom je bila znana još od bitke za Varšavu 1920. godine kada je crvena armija poražena pošto ga je Staljin smatrao odgovornim za poraz u kojem je i sam učestvovao. Deset godina nakon bitke (1930) Staljin je dao uhapsiti Tuhačevskog pod montiranim optužbama, ali ga je morao pustiti iz zatvora i vratit na poziciju zbog protivljenja drugih članova politbiroa. U toj identičnoj situaciji se Staljin našao i po pitanju Martemjana Rjutina 1932. godine kojeg je htio osuditi na smrt, ali politbiro to nije bio tada dopustio tako da će biti osuđen i pogubljen "tek" 1937. godine.

Grigorij Sokolnjikov (ministar ekonomije 1923-26) koji je na partijskom kongresu 1925. godine javno optužio Staljina da laže o ekonomiji http://www.marxists.org/reference/archive/stalin/works/1925/12/18.htm The Fourteenth Congress of the C.P.S.U. će biti 1937 uhapšen, osuđen na drugom moskovskom suđenju i potom streljan.

Pisac Boris Piljnjak je u svom dijelu bio Staljina lažno optužio za smrt ministra obrane Mihajla Frunzea (1925), pa je 21.4.1938. osuđen na smrt i streljan.

Istoričari su se od svih žrtava čistki najviše na bavili slučajem Buharina prema kojemu je i Staljin na poseban način postupao. Nakon što je izgubio borbu za vlast Buharin je kao i ostali poraženi morao na partijskim kongresima redovno moliti za oprost partiju. Taj oprost on navodno dobiva 17.12.1933. godine kada postaje glavni urednik Izvestije gdje potom nepromišljeno dava prostor političarima kojima je bilo zabranjeno govoriti da pišu tekstove (Zinovjev, Kamenjev, Rikov (bivši premijer), Radek itd.). Početkom 1936 već u doba kada je počela velika čistka Staljin šalje Buharina zajedno s trudnom ženom na putovanje po Evropi službeno na zadatak koji nije bilo moguće ispuniti tako da se očekivalo kako se on neće vratiti u SSSR. Bez obzira na to Buharin kojeg je Staljin u nekim stvarima smatrao sposobnijim od sebe, ali kojemu je također mnogo ranije obećao da će ga ubiti se vratio u SSSR gdje će biti osuđen i pogubljen na poslednjem moskovskom suđenju.

Kako je Staljin tražio da sve presude potpisuju svi članovi politibiroa tako on nije bio jedini zadužen za vršenje vlastite osvete. Boris Šumjatskij gospodar sovjetske kino industrije koji će dok je bio u staljinovoj milosti nadjačati u borbi za filmove Kaganoviča, Molotova i Hruščova biva 1938. godine uhapšen i streljan zbog navodnog pokušaja ubojstva članova politbiroa.