Korisnik:Aangeloffire

DREAM BUT DON'T SLEEP!

Iznova sam postaljala sebi pitanje zbog čega toliko razmišljam o svemu tome što me činilo mnogo umornom.Od umora bi ,čini mi se,zaledile se i ruke i noge ne mogavši pomjeriti niti jedan ud! Ležajući tako preumorna da izgovorim ijednu riječ puštala sam reprize događaja u svojoj glavi. Svaki put kad bi premotala film ,svaki put iznova zabolila bi me duša od svakog nemirnog događaja! Sanjala sam,ali budnih očiju svoj vlasiti mir. Bila sam toliko nemirna da ponekad nisam uspjevala dozvati vlastite misli,lebdila bi u zraku hvatajući iskre sunca rukama ne bili se izbavila iz mraka u koji sam zapala. Lebdila sam ulicama ne osječajući niti jedan dio svoga tijela,sad me više ni moja pamet nije uspjevala probuditi u tmurnom trenutku letenja,letanja iznad svih zemljaskih bica i pojava ,lutajuci nekim nebasima bez imalo razuma. Na što sam višoj visina bila,sve me je više vuklo da izvršim slobodan pad na lice zemlje. U cik momenta kada bi se pripremala za pad budio bi me instikt iz moje glave i mojih očiju boje haosa. Režao bi na mene kao gladan lav čija bi mi riga tutnjala glavom i pomjerala ušne bubnjiće,glasno vičući: Za ime Boga,zar si zaista skrenula sa te pameti. Ne bi ti,znam te ja ,niti u jendom momentu svjesna svoga razuma pomislila dignuti ruku na sebe! Ne bi ,znam te ja. Zarežaću na đavola koji te podiže u nebesku sferu i probuditi anđela koji je od umora zaspao! Moj glas u glavi bi,svaki put,ponavljao indentične riječi od koje bi mi se očni kapci raširivali od ludosti. U takvim trenutcima zaledila bi mi se krvava arterija i prosula mećavu po venama. Zatim bih,nepomićno staja skamenjena na zemlji kao da su mene gledale oči moga razuma koji je vrištao plačući kao malo dijete nad mojom pomisli i želji. Mnogo sam puta u životu pomislila odustati,podići ruke od svega i jednostavno leći na pod. Nakon svake lebdeće fantazije moj bi se razum napunio do vrha a moždane bi mi vijuge,zazujale u glavi govoreći da me nisu napustile. Onda bih većinom krenula pravim putem i to ne pravim putem kojim ti misliš,mali čovjeće ,nego onim kojim ja mislim da je ispravan. Dok bi koračala cestom čudno bih zagledala ulićne svjetiljke koje su klećale pod mojim koracima. U tome moj razum otpoće svoje šaptanje u moje desno uho: Gledaj sada,ne prokleli te nikad daBogda ,pogledaj u kolikoj količini umiješ da uznemiriš đavola u sebi,pa čak i kad se smiriš zemlja vidi podrhvatanje tvoga bjesa koji navire iz tebe iako je već uspavan. Pogledaj ove željezne ulične lampe koje podkleću pod tvojim koracima bojeći se da ih ne razlomiš u hiljade komadića,zagledaj se pažljivo u put koje tvoje noge opterećuju,on se savija i udubljuje svakim tvojim korakom i micajem noge,pazeći ne bili tvojoj nozi zadao tvrdu potporu od koje bi rasplamsali đavo u tebi zaurlao na njega da zine koliko god velika usta ima,da gazaš po rupčastom jeziku asfalta. Nakon zatrešenog trenutka u glavi upitkivala bih svoje poznanike kako izgledam. Većina ih je,u neku ruku ,od tog vragolastog muškog roda ,laskajući govorili da sam svakim danom sve više ih oćaravala svojim prisustvom. Oni koji nisu bili vragolani, ili koji se ne bi usudili pred mene takvi izaći viđali su me danima nasmijanu. Pomišljali bi momentalno u svojim glavama da osoba u koju žarno gledaju nema ama baš nijednu brigu na svijetu. Ostavljala bih neki dojmljiv utisak sreće i brižnosti. A znate li zapravo šta? Unutrašnjost moga tijela bila je zamraćena u tolikom mraku da čovjek ni vlastita tijelča opipat ne umije. Svaki organ u unutrašnjosti moja tijela bolovao je od neke bolesti ,čini mi se neizljećive. Pokušavajući sama napipati i pomilovati bolešljivo tijelo ,uhvaila bih samu sebe kako ne uspjevam dotaći nijedan dio čak ni u milimetrima. Bol koja je čučala negdje dugoko u meni u dijelu tijela kojeg je nemoguće bilo opipati bez ijednog djelića svjetla,usporedivo bi nanosila bol svemu što je boravilo u meni. Ponekad bi mi bilo žao vlastite kože gledajući kako je na rubu da podlegne. Zatim bi se,obraćala Bogu : Bože,tako ti milosti tvoje uzvišene,naredi joj,naredi da prestane da me boli,kunem se u oči da će da me razori u potpunosti. Nisam umjela da branim sebe,nikad mi to nije išlo za rukom. Uvijek bih priznavala samoj sebi i znala bih se uhvatiti u kajanju za postupke koje napravih,ali bih priznala da sam đavoljom rukom dotaknuta. Za svaku tačku moga tijela odgovarao bi po jedan đavo u meni,samo bi iz duše izlazio sićušni glasić jednong,jedinog anđela koji je uvijek bio u proturiječnnosti od đavola i nikad se nije slagao,sreće li velike pa đavli ne umiju da napadaju dušu koja je čas prisutna na ovom,čas na onom svijetu. Taj sićušni,gotovo nevidljivi anđeo koji je boravio u tolikom crnilu gotovo je bilo primjetan samo za nekoliko ljudi ,od svih skupina po jedan ili čak po pola čovjeka. Nadzirao se samo u očima koje bi se presijavale kada je zaviravao u moje zjenice ne bili uvidio štošta. Kažem vam ja, da mi treba još deset ruku sa po deset prstiju da izbrojim tuđe oči koje su pod svaku cijenu željele, makar glavom platile da se sakriju ispod kojih očnih kapaka ne bili vidjeli bar djelić Alefa koji se presijavao u pogledima mog desnog i lijevog oka. Ako ne umjete da dokućite šta je to Alef,mogu da vam naslutim! Cijeli svijet izokrenut u cijetnu livadu po kojoj koraćajući ne možete da izbjegnete cvjetove koji stoje uspravna grla! Šteta što bi ljudi koji bi i dobili dozvolu da nadrziru bar milimetar Alefa mojih očiju poglazili i podavili neizbježno cvijeće na velikim poljanam. Pomišljam,ako nisi razumio niti jednu rečenicu bar u milimetrima ti nisi čovjek od mašte! Mašta je bitna jer umje da ublaži bol. Ali,ne zanosi se ukoliko ne umiješ da obojiš crne traćnice po kojima će tvoj voz da juriša,ako prešareniš voz bi mogao da sklizne,a ako osiromašiš boje ,voz neće proklizati nego će sa teškoćom se kretati ili čak stojati skamenjen u jednom mjestu. PAZI,VRATA VOZA SU ZATVORENA ,IZLAZA NEMA,NE MOŽEŠ IZAĆI,PAZI,VRATA SU ZAKLJUČANA ,A TI SI VJEĆNI PUTNIK SOPSTVENOG VOZA! ~The way is shut.It was made by those who are dead...and the dead keep it. The way is SHUT!