Insula

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ostaci gornjih katova insule kraj rimskog Kapitola.

Insula (na latinsko doslovno "otok" ili "ostrvo", množ. insulae) je naziv za tip rimske zgrade čija je glavna namjena bila smještaj građana, u pravilu plebejaca ili drugih osoba koje su pripadale nižoj ili srednjoj klasi. Pripadnici više klase (nobiles) su u pravilu živjeli u pojedinačnim kućama (domus), ali je za sam grad Rim bilo karakteristično da domusi i insule bili građeni jednih pokraj drugih, odnosno nije postojao pokušaj da se stvaraju "sirotinjske" i "elitne" četvrti. [1]

Insule su se sastojale od više katova (3-5), pri čemu je prizemlje bilo rezervirano za trgovačke radnje ili gostionice. Pojedine insule su bile, poput domusa, spojene na vodovod i kanalizaciju, ali su najčešće bile u vlasništvu najmodavaca i građevinskih poduzetnika, koji su se nastojali brzo obogatiti koristeći najjeftiniji mogući materijal kao što su drvo, opeke ili reciklirano kamenje. Zbog toga su se često rušile ili gorjele u požarima; veća mogućnost bijega u takvim slučajevima je bila razlogom zašto su najviše cijene najma bile na prvom katu, a najmanje na najvišem. Najviši katovi obično nisu imali vodu i grijanje; ponekad bi se sa njih otpad, mokraća i fekalije bacao na ulicu.

Nastojanje da se spriječe nesreće su bile razlogom zašto su pojedini carevi nastojali uvesti ograničenja u izgradnji insula. August je odredio maksimalnu visinu od 20,7 m, a Neron nakon Velikog požara visinu od 17,75 m. Usprkos toga, ti su se zakoni često kršili, zbog čega je pohlepa stanodavaca bila metom Juvenalovih satira.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Gregory S. Aldrete, Floods of the Tiber in Ancient Rome, (Johns Hopkins University Press, 2007), p. 213 online.

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]