Gotičke freske u Istri

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Freske iz XII. st. u sv. Vincentu, Savičenta

Istra ima dugogodišnju tradiciju u zidnom slikarstvu. Karolinško je razdoblje na više lokacija ostavilo primjere fresko-slikarstva toga doba, (sv. Sofija u Dvigradu, sv. Mihovil na Limu). Otonska će umjetnost nastaviti koristiti motive i ornamente karolinške umjetnosti (sv. Martin u Lovreču, sv. Agata u Kanfanaru). Romanika za sobom ostavlja brojne primjere i šaroliku paletu utjecaja. Bizantinske, akvilejske primjese uz čisto romaničko slikarstvo vidljive su u sv. Foški blizu Peroja, u sv. Jeronimu u Humu, ss. Kuzmi i Damjanu u Boljunu i drugdje.[1] Prelazno razdoblje romanike i gotike obiluje primjerima kao što su freske u sv. Vincentu u Savičenti, u sv. Martinu u Bičićima, sv. Elizeju u Draguću, sv. Margareti kraj Vodnjana.[1] Ikonografski program romaničkoga fresko slikarstva, koji je okarakteriziran prikazom Maiestas Domini ili Deisisom u apsidi, potom Navještenjem na trijumfalnom luku, ciklusima Isusove mladosti na južnom zidu, njegove muke na sjevernom, a na zapadnoj strani Posljednjim sudom, nastavit će se kroz razdoblje gotike. Gotika, međutim, neće ostati ograničena samo na te teme, već proširuje i humanizira ikonografski program.

Istarske freske u gotičkom razdoblju[uredi - уреди | uredi izvor]

Gotika kao internacionalni stil svoj će utjecaj izvršiti na umjetnost gotovo cijele Evrope, a njen će utjecaj biti prepoznat u cijeloj Istri. Utjecaji gotike na arhitekturu izraženiji su u mletačkom dijelu Istre dok će slikarstvo i kiparstvo biti jednako raspoređeno na cijelom poluotoku (na današnjem teritoriju pod Hrvatskom i Slovenijom). U gotici nastaje najveći broj očuvanih fresko-ciklusa Istre. U Dalmaciji, gotička se obilježja mogu prepoznati pretežno u gradovima i većim urbanim središtima dok se u Istri nasuprot toga javlja kao primjer umjetnosti koja se jednako razvija i u gradskim i u ruralnim središtima. Razdoblje gotike u Istri, kao i gotičko fresko-slikarstvo, svojim se ponekad skromnijim izrazom razlikuje od gotike u zapadnoj Evropi, ali se javlja kao nužan dio onovremenog likovnog, i još važnije, ikonografskog konteksta na prelazu iz XIII. u XIV. st. Uz uobičajeni ikonografski repertoar javljaju se i nove, pučke, alegorične i simboličke teme i motivi. Dance macabre jedna je od čestih ikonografskih tema kasnogotičkog razdoblja pa će se tako Ples mrtvaca pojaviti i u Istri (Beram i Hrastovlje). Javljaju se teme poput sv. Nedjelje, Marije zaštitnice, Živog križa, Kola sreće (Beram), ciklusa života svetaca (sv. Anton, sv. Jakov, sv. Stjepan i sv. Nikola), te teme poput smrti strijelca (Vranja) i smrti kosca (Butoniga, Barban).[1] Poklonstvo kraljeva još je jedna tema gotičkog ikonografskog programa, koja se zbog svoje narativnosti širi čak i na cijeli sjeverni zid, vrlo često pokazujući i scene lova. U zidnom slikarstvu Istre vidljivi su utjecaji pojedinih škola poput parlerove škole, toskanske, apulijske, lombardske, one iz Riminija, južnoitalske, venetske, škole Jure Dalmatinca,[2] te Giottove škole i majstora iz alpskih krajeva (preko Slovenije).[2] Talijanski je utjecaj prikazan u težnji za realističnim rješenjima obiljem dekora. Internacionalni gotički izraz javlja se u Rakotulama i sv. Pelagiju kod Završja.

Istarske freske do druge polovice XV. stoljeća[uredi - уреди | uredi izvor]

Na freskama u crkvi sv. Nikole u Rakotulama slikao je majstor obrazovan u giottovskoj tradiciji. Uočeni su i elementi preuzeti s kompozicija Paola Veneziana.[1] Freske prikazuju legendu o sv. Nikoli koju je sa spomenutim majstorom oslikao i njegov pomoćnik sklon narativnoj ekspresiji, ali manje nadaren.[3] Slike su narudžba plemića obitelji Barbo. Uvezene slike nastale u drugoj polovici XIV. st. (kao i one u Sv. Mariji Magdaleni u Šarićima i sv. Trojstvu u Labincima) nisu imale utjecaja na razvoj istarskog slikarstva.[1] Gornjotalijanski utjecaj prepoznatljiv je i u crkvici sv. Pelagija kod Završja u kojoj se „plastično doživljena grupa apostola pokreće na sceni odlaska u nebo“.[4] Javlja se nova osjećajnost, življe boje, tonska modelacija puti, paleta raspoloženja i grimasa lica. Venecijanske karakteristike vidljive su u slici krunjenja Bogorodice u sv. Antona u Žminju (na kojeg se nadovezuju freske u sv. Roku u Butonigi, sv. Mariji u Gologorici te u Sv. Katarini u Lindaru).[3]

Novi val fresaka javlja se oko 1400. g. Heterogenost novog vala fresaka ipak ima pojedina zajednička obilježja. Nova, živa, vedra skala boja, vrlo svijetli inkarnati, uvelike smanjen plasticitet, pojednostavljeni oblici, shematski nabori draperija te izrazito dekorativna tendencija obilježja su novog vala fresko slikarstva na području Istre. Navedene značajke dio su likovnoga repertoara sv. Helene u Oprtlju. Slična likovna sredstva prepoznatljiva su i u simboličkom i narativnom prikazu „Živog križa“ u crkvama sv. Katarine u Lindaru i u sv. Križa u Butonigi. Na prelazu iz XIV. u XV. st. sačuvan je najopširniji ciklus slikarija u crkvi sv. Barnabe u Vižinadi kao spoj bolonjskog i venetskog trecenta.[1] Sceničnost freski dodatno raste u prvoj polovici 15. stoljeća u ciklusu crkve sv. Mihovila u Pićnu. Jedan od najboljih umjetničkih dometa kontinentalne Istre, freske u prezbiteriju katedrale u Pazinu, datira se oko 1460. g. Posredstvom feudalaca iz pazinske grofovije pozvan je školovani strani majstor.[4] Organizacija svodnih polja svjedoči o postupku u kojemu je majstor umetao kompozicije s pejzažima u rombove i trokute svodnih polja, istovremeno poštujući arhitektonsko raščlanjenje i povezujući je sa sadržajem prikaza. Visoka i pomalo patetična izražajnost kulminira u figuri sv. Mihovila koja u središnjem rombu određuje ostatak kompozicije. U postepenoj gradaciji ljubičaste, zelene i narančanste boje ponavlja se lik Stvoritelja u Genezi, a na bočnim je zidovima prikazano Navještenje s idealiziranom Djevicom i lijepim anđelima. Zemaljski likovi, s naglašenom fizionomijom, ali ujedno i elegantnim aktovima obilježja su pazinskog majstora. Pod utjecajem cvjetne mletačke gotike radi majstor Albert iz Konstanza u crkvi sv. Vida u Pazu 1461. g. Madonu s djetetom postavlja na prijestolje izrezbareno poput mletačke čipke pri tome dekorativno ukrašavajući Bogorodičinu halju vijugavim, dekorativnim naborima. Majstoru Albertu iz Konstanza pripisuju se još Sv. Juraj u Brseču, Sv. Kvirin kraj Jesenovika, Sv. Jure u Plominu i Sv. Trojstvo u Lovranu[1] (po novijim istraživanjima još i freske u Sv. Duhu i Sv. Antunu Opatu u Balama, Sv. Mihovilu u Pićnu i Sv. Mateju u Prodolu). Značajan je i ciklus u crkvi sv. Trojstva u Žminju koji je 1471. g.[4] naslikao strani majstor. Ovaj ciklus zidnih slika karakteriziraju ljupka lica Madone i anđela, Isusa i apostola, žena, vojnika i staraca. Majstorov je likovni izraz poetičan u detaljima poput pogleda oka i transparentnosti materijala poput stakla. Majstor promišlja i o prostoru prikazanom na freskama pa je tako interijer određen dijagonalama centralne perspektive, a vanjski prostor vedutama gradskih trgova i kuća. Figure su zaobljene i naznačene fizionomije ispod svojih draperija. Sličnost s ovim freskama nađena je u neposrednoj kontinentalnoj blizini, npr. u Kranjskoj. Nekoliko desetljeća nakon pazinskih i žminjskih ciklusa kreće najplodnije razdoblje istarskoga freskoslikarstva.

Sv. Marija na Škrilinah, Beram[uredi - уреди | uredi izvor]

Poklonstvo triju kraljeva, Beram

Najpoznatije istarske freske vjerojatno su one u crkvi sv. Marije na Škrilinah kod Berma. U crkvici, koja je u kasnijim razdobljima bila često arhitektonski mijenjana, nalazi se, pored onog u Hrastovlju, najbogatiji fresko ciklus u Istri. Jednostavna jednobrodna crkva rađena je u tradiciji istarskog graditeljstva u kojoj se tijelo crkve spaja sa svetištem stvarajući tako jedinstvenu cjelinu. U ovom je razdoblju imala i gotički svod koji je 1709. srušen i zamijenjen ravnim.[5] Unutrašnjost crkve otkriva novu dimenziju koju je puku predstavio ladašnjski slikar Vincent iz Kastva. Prema nađenom natpisu, France Stelé 1913. je godine prvi primijetio ime Vincenta iz Kastva na natpisu i prvi je datirao ove freske u kasno gotičko razdoblje, točnije 1474. g.[6] Iako se ime Vincenta iz Kastva veže uz freske, Branko Fučić kao i drugi istaknuti povjesničari umjetnosti vjeruju da je freske radilo više slikara. Tako Fučić spominje tri različita majstora: Vincenta iz Kastva, Majstora Plesa Mrtvaca i Majstora Pasije. Njihovi se rukopisi i isprepliću, kao na primjer rukopis Vincenta

iz Kastva na Plesu mrtvaca. Pitanje atribucije još je donekle otvoreno, no vjeruje se da je Vincent iz Kastva radio na gornjem registru bočnih zidova lađe, zatim Marijin i Isusov život (osim Rođenja Marije i Dispute u hramu), ujedno je i autor svetačkih likova na južnom i na sjevernom zidu lađe (osim prikaza Sv. Martina, kojeg radi majstor iz Italije prikazujući konjanika i konja s prepoznatljivim okretom glave) te najveće kompozicije u Bermu; Poklonstva triju kraljeva.[6] Kompozicija Poklonstva kraljeva naslikana je na gotovo 8 metara dugom polju. Na osliku su prikazane figure triju kraljeva na konjima, sa srednjovjekovnom pratnjom mladih vitezova, svirača, sokolara, dvorskih luda i paževa.[4] Zbog dominantnoga motiva s perjanicama, kapama, kostimima i crvenim ormama na bijelim konjima majstor Vincent reducira prirodu i prorjeđuje splet nogu. Uz ovaj figurativni prizor dodaje i „floru i faunu aristokratske tapiserije; scene iz gospodskoga lova; zasanjanoga slugu što u raskoraku trubi u rog, hrtove koji se napinju da u luku istjeraju zeca; ilustraciju basne o lisici i rodi, o lisici i pijetlovima“.[4] U drugom planu nalazi se prizor bregova s utvrđenim gradovima i crkvama koji se ponavlja kao odraz istarskog pejsaža.

Na sjevernom zidu u prizorima Isusovog ulaska u Jeruzalem i Molitve na Maslinskoj gori prepoznaje se rad drugoga majstora. Prizori su to slikani naivnom, ali potresnom dramatičnošću s jedne strane, dok se s druge strane prikazuje umnažanje motiva šarenih buketa kroz koje hoda bijela magarica i Isus na njoj.

Na zapadnom zidu prikazane su tri scene koje je također izradio Vincent iz Kastva sa svojim učenicima.[6] Na prvoj su slici prikazani Adam i Eva. Danas je ta freska samo djelomično očuvana zbog probijenoga zida, ali se i dalje jasno prepoznaju noge 'prvih ljudi' te drvo u zemaljskom raju. Tema prvoga grijeha, kao moralna opomena onima koji izlaze iz crkve, nadovezuje se na sljedeću sliku. Druga slika u južnom djelu zapadnoga zida prikazuje Kolo sreće. Ova je freska također oštećena zbog izmjena crkve. Naime i ovdje je probijen zid i napravljen prozor. Prikazuje se scena s božicom Fortunom – prikazana je kao žena povezanih očiju koja pomoću ručke vrti kolo s prikazanim ljudskim likovima, odnosno spravu prikazanu na okomitu stupu. U donjem desnom uglu leži mrtvac u otvorenoj raci, dok je u gornjem lijevom uglu naslikan još jedan muški lik, odnosno Krist, koji drži uže povezano s ručkom. Premda je oštećenost freske velika, pretpostavljaju se ikonografska rješenja ovog prikaza. Jedna od mogućnosti jest da su na kolu prikazani: onaj koji vlada, onaj koji je vladao, onaj koji je kraljevstvo izgubio te onaj koji će vladati. Drugo ikonografsko rješenje pretpostavlja da su prikazana četiri doba ljudskoga života zaključujući s mrtvacem u otvorenoj raci.[6] Nestalnost života u posljednjoj se slici pretače u samu smrtnost.

Dance macabre, sv- Marija na Škrilinah

Treća je scena, ujedno i jedna od najpoznatijih beramskih freski, Ples mrtvaca. Krećući od desne strane prema lijevoj, na prikazu se izmjenjuju podjednako jedan živući i jedan mrtvac. Poredak živućih itekako je smislen, krećući tako prvo s papom, pa kardinalom, biskupom, kraljem, kraljicom, nastavljajući ljudima nižeg staleža ili društvene hijerarhije: krčmarom, djetetom, prosjakom, vojnikom i tako dalje.[6] Jasan raspored po staležima i dobi daje i jasnu poruku; svi su jednaki u očima smrti. Premda kao dio kršćanske zajednice iščekuju smrt kao prelazak u život vječni i bolji svijet, vidljivo je zaprepaštenje iznenadnom i tjeskobnom smrću kao jedna od tema i osjećanja kasnog srednjeg vijeka. Na prikazu jedino mrtvaci plešu, sve do posljednjega koji svira gajde.

U ovom bogatom ciklusu Vincenta iz Kastva nalazimo višestruke internacionalne utjecaje poput poalpskoga „mekanog stila“ naznačenog u S liniji figura, te Knitterungstilu  koji je do Vincenta došao preko Njemačke i Nizozemske i grafika. Blizina pazinskih i žminjskih fresaka također su mogući predložak utjecaja za beramski ciklus. Uz brojne utjecaje, majstor Vincent iz Kastva ipak je stvorio vlastitu inačicu, derivat okolnih stilova s jasnim vlastitim distinkcijama.

Geneza Hrastovlje, Eva uzima plod sa drva spoznaje

Sv. Trojstvo, Hrastovlje[uredi - уреди | uredi izvor]

Freske s južnog zida crkve Santa Trinita u Hrastovlju (dolje Ples mrtvaca)

Potpisavši se kao Johannes de Kastua 1490. g., po završetku svoga djela, na freskama crkve sv. Trojstva u Hrastovlju (danas pod Slovenijom),[4] predstavio se još je dan Kastavski majstor. Ivan iz Kastva vjerojatno je proizašao iz radionice Vincenta iz Kastva. Sličnost njihova likovnog izraza prepoznaje se naročito na oltarnoj slici Svetih triju kraljeva u sjevernoj apsidi. Razlika je pri tomu u prikazivanju različitih društvenih staleža; Vincent ostajući pri oslikavanju različitih i viših društvenih staleža, Ivan iz Kastva se okreće ruralnom istrijanskom svijetu. U prikazima mjeseci u bočnim brodovima vidljiv je život istarskih težaka. Istarski je folklor prepoznatljiv mnogim prikazima pa tako i onima mrtve prirode. Prikazi svetica, apostola, čak i Stvoritelja življi su od onih njegovog 'učitelja'. Zbog utjecaja istarske rustikalne cjeline, zemaljsko se isprepliće s ozbiljnom idealističkom osnovom. U obradi lica u Plesu mrtvaca i u opisu kraljevskih svita na Poklonstvu kraljeva javlja se ruka Ivanova pomoćnika. Drugi je rukopis puno primitivniji.

Noviji i stilski napredniji predlošci javljaju se u freskama u bratimskoj crkvi u Oprtlju i cimiterskoj crkvi Dvigrada. Djela su to tzv. „šarenog majstora“ koji je za razliku od svojih prethodnika odlučniji u likovnim viđenjima.

Na prelazu iz gotike u renesansu javit će se još neka imena od kojih će neka krenuti prema novom stilu, a druga će nastaviti tradicionalne srednjovjekovne sheme. Jedan od njih je i Antun s Padove koji je 1529. oslikao crkvu sv. Roka u Draguću.

Likovni i literarni utjecaji[uredi - уреди | uredi izvor]

U ostvarivanju radova freskoslikarstva gotički su se majstori u Istri koristili različitim predlošcima. Uz tekstualne predloške, koji se koriste od samih početaka kršćanske umjetnosti, poput Biblije i apokrifa, majstori su se koristili i vizualnim uzorcima. Majstorima iz velikih gradova zapadne Evrope je bilo lakše jer su mogli promatrati gotova djela svojih prethodnika i suvremenika. Pomaganje pri oslikavanju i ugledavanje na tuđa djela, naravno, u kasnom srednjem vijeku nisu shvaćali kao plagijat. Istarski majstori bili su zakinuti za taj neposredni utjecaj, ali razvitkom grafike kao medija multioriginala nove se prilike otvaraju za ove majstore. Branko Fučić tako utvrđuje povezanost istarskih fresaka i Bibliae Pauperum. Sačuvani su primjerci iluminiranih Biblia pauperum iz XIV. st. Oko 1440. g. te narednih godina Biblia pauperum dolazi u obliku tekstovno opremljenih i drvorezima ilustriranim tiskanim knjigama tzv. Blockbuch izdanjima.[6] Drvorezi Bibliae pauperum razradili su i odrazili tipologiju kao jednu od temeljnih misli onodobne teologije. Stranica se sastojala od nekoliko slika odnosno elemenata: antitipa kao slike u sredini, s lijeve i desne strane nalazili su se tipovi, u gornjim kutevima lectiones, a ispod tipova i antitipa tituli. Izrazitu sličnost s nekim listovima Bibliae pauperum imale su freske u stolnoj crkvi u Pazinu u prizoru Poklonstva kraljeva. No, nisu se uvijek majstori strogo držali predložaka. U crkvi sv. Trojstva u Žminju i radu Vincenta iz Kastva u Bermu vidljiva je sloboda izražavanja, ali prema jasnim uzorima nizozemskih i njemačkih grafičkih listova. U Beramskom ciklusu još su kao predlošci utvrđeni grafički listovi majstora E.S. i „Majstora sa svicima“.[6]

Slikari i naručitelji[uredi - уреди | uredi izvor]

U Istri su stanovnici malih gradova, okupljeni u bratovštinama, glavni naručitelji zidnih slika, pa se tako i javljaju lokalne crte što u samom likovnom postupku kao i u sadržaju fresaka. Freske naručuju i pučki kolektivi organizirani u svojim romanskim i slavenskim seljačkim komunama.[4] Glavni protagonisti u procesu stvaranja umjetnosti jesu crkva, redovnička organizacija, feudalni gospodar i tradicija. Imperativ crkve kao i samih naručitelja jasno je vidljiv u produkciji umjetničkih djela ovoga razdoblja, ali se gotika ujedno javlja kao razdoblje ponovne afirmacije umjetnika nakon antike. Umjetnici; slikari poput Vincenta iz Kastva, Ivana iz Kastva, „šarenog majstora“, Alberta iz Konstanza i Antona iz Padove uspjeli su zabilježiti svoje ime i stvoriti vlastiti prepoznatljivi stil.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Bertoša M., Matijašić R., "Istarska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005. str. 275., 912., 913.
  2. 2,0 2,1 Mohorovičić, A., "Enciklopedija likovnih umjetnosti. Sv. 2", Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1962. str. 419., 421.
  3. 3,0 3,1 , Domljan, Ž."Enciklopedija hrvatske umjetnosti. 1", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1995. str. 302.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Fučić, Branko., "Istarske freske", Zora, Zagreb, 1963. str. 14., 17., 20., 21., 27., 28.
  5. Fučić, Branko., "Vincent iz Kastva", Kršćanska sadašnjost, Istarsko književno društvo „Juraj Dobrila“, Zagreb/Pazin, 1992. str. 16.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 Fučić, Branko., "Iz istarske spomeničke baštine", Matica hrvatska, Zagreb, 2007. str. 137., 156., 160., 162., 170., 181., 184.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Fučić, Branko, Istarske freske, Zora, Zagreb, 1963.
  2. Fučić, Branko, Biblia pauperum i istarske freske, Peristil 21, Zagreb, 1978.
  3. Fučić, Branko, Vincent iz Kastva,, Istarsko književno društvo „Juraj Dobrila“, Pazin, 1992.
  4. Alberi, Dario, Istria, storia, arte, cultura, Lint editoriale, Trieste
  5. Fučić, Branko, Iz istarske spomeničke baštine, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
  6. Mohorovičić, A.(ur.), Enciklopedija likovnih umjetnosti. Sv. 2, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1962.
  7. Domljan, Ž. (ur.), Enciklopedija hrvatske umjetnosti. 1, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1995.
  8. Bertoša M., Matijašić R.(ur.), Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]