Glukolizirani hemoglobin

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Glikolizirani hemoglobin (HbA1c) je jedan od derivata krvi koji nastaje slepljivanjem belančevina hemoglobina i glukoze. Nastaje patološkim stanjima kada se glukoza u dužem vremenskom periodu nalazi u višku u krvi (hiperglikemija). Šta se u krvi nalazi više glukoze viša je i vrednost glikoziliranog hemogobina.[1]

Osnovne postavke[uredi | uredi kod]

Šećerna bolest je poremećaj u kojem je nivo glukoze (jednostavnog šećera) u krvi nenormalno visoka, jer telo ne otpušta ili ne koristi insulin na odgovarajući (fiziološki) način.

Nivoi krvnog šećera (glukoza) različite su tokom dana. Povećavaju se nakon jela, a unutar 2 časa vraćaju se na normalu. Nivo krvnog šećera je u fiziološkim granicama ako su njene vrednosti kad se kreće između 70 i 110 miligrama na decilitar (mg/dl) krvi ujutru, natašte. Obično je niža od 120 do 140 mg/dl 2 časa nakon uzimanja hrane ili pijenja tečnosti koje u sebi sadrže šećer ili druge ugljene hidrate.[2]

Veliki broj osoba sklon je laganom, ali konstantno rastu nivo šećera u krvi nakon 50. godine, naročito osoba, koje su gojazne, ne vode računa o ishrani i koje se premalo kreću ili vode sedanterni način života. Sve to u epidemiološkom smislu uticalo je na sve veću ekspanziju šećerne bolesti u razvijenim zemljama sveta.

Insulin, hormon koji luči pankreas (gušterača), je najznačajnija supstanca odgovorna za održavanje odgovarajuće nivoa šećera u krvi. Insulin omogućava glukozi da pređe u ćelije tako da one mogu proizvesti energiju ili skladištiti glukozu ako je ona u većim količinama i nije potrebna. Porast nivoa krvnog šećera nakon jedenja ili pijenja podstiče pankreas da proizvodi insulin, čime on sprečava veći porast nivoa šećera u krvi i uzrokujući postepeno njegov pad. Budući da mišići upotrebljavaju glukozu za stvaranje energije, nivo šećera u krvi može da pada i tokom fizičke aktivnosti.

Sastavni deo krvi su crvena krvna zrnca, koja u svom sastavu imaju i belančevinu hemoglobin. Životni vek eritrocita je 120 dana nakon čega, oni zbog starenja bivaju zanjenjeni novim. U stanjima hiperglikemije merenjem koncentracije glikoliziranog hemoglobina u krvi može da se utvrdi koja je bila prosečna koncentracija glukoze u krvi u zadnjih 8—12 nedelja.

Kod osoba koje ne pate od hiperglikemije ili šećerne bolesti, prosečne vrednosti HbA1c kreću se u rasponu od 3,5 % do 5,5%. Kada je HbA1c 7% prosečna vrednost šećera u krvi je 6,5 mmol/l., što najbolje ilustruje prikazani dijagram.[3]

Kod osoba sa šećernom bolešću one su značajno više npr. 8,0 % do 13 %. za vrednosti glukoze u krvi od 10—13 mmol/l.

Vrednosti HbA1c od 6,5% do 7.5 % smatraju se zadovoljavajućim, kod osoba sa šećernom bolešću

HbA1c % mmol/l
13
18
12
17
11
15
10
13
9
12
8
10
7
8
6
7
5
5

Značaj[uredi | uredi kod]

Stanje ukupnog zdravlja, osobe sa šećernom bolešću značajno utiče na vrednosti HbA1c bez obzira da li redovno uzimanje terapije, pravilne ishrane i fizičke akfivnosti.

Nivo glukoze u krvi mjenja se iz sata u sat i iz dana u dan. Kod osoba sa šećernom bolešću nivo glukoze u krvi može da poraste više nego obično posle jela, posebno posle slatkiša ili da padne poslie fizičke aktivnosti, pa ga je teško držati pod stalnom kontrolom. U tom smislu redovno praćenje nivoa glukoze u krvi jedan je od bitnih činilaca da pacijent pravovremeno dovede vrednosti glukoze u krvi u poželjne okvire.

Određivanje HbA1c, pored redovnog merenja glukoze u krvi, trenutno je jedna od najbolji metoda da se šećerna bolest prati i drži pod kontrolom.

Kako je nivo HbA1c u direktnoj vezi sa rizikom za razvoja svih komplikacija šećerne bolesti. Smanjenje vrednosti HbA1c za 1% dovodi do:

  • Smanjenja učestalosti mikrovaskularnih komplikacija (neuropatije, otkazivanja rada bubrega i oštećenja vida) za čak 37%.
  • Smanjenja rizika od nastanka svih komplikacija za 21%
  • Smanjenja rizika od smrtnog ishoda izazvanog šećernom bolešću do 21%
  • Pada rizika od nastanka infarkta srca za 14%.

Prednosti[uredi | uredi kod]

Zahvaljujući ovom testu pacijent ne mora da se muči da svakodnevno po više puta dnevno vadi krv i prati nivo šećera u krvi (kako se to ranije radilo), merenjem natašte, pred i dva sata posle glavnih obroka, pred spavanje i u 3 časa ujutro).

Naime prinom HbA1c dobija se podatak o prosečnom kretanju šećera u krvi unazad tri meseca, što ima ima nezamenljiv značaj. Zahvaljujući ovom testu dobijaju se informaciju o tome da li je ili ne potrebno korigovati terapiju kod bolesnika.[4]

Uzorkovanje krvi za merenje glikohemoglobina[uredi | uredi kod]

Sve metode za merenje glikohemoglobina ne zahtevaju veliku količinu uzorka krvi, tako da se može koristiti kapilarna krv. takođe nisu potrebni nikakvi specijalni uslovi za vađenje krv, a pacijent ne mora biti na tašte. Venska krv se obično sakuplja sa EDTA, ali se mogu koristiti heparin i fluorid-oksalat kao antikoagulansi.

Uzorak krvi se može sakupiti i na filter papiru koji je predhodno nakvašen rastvorom koji sadrži glukozaoksidazu. Glukoza oksidaza vezuje slobodnu glukozu i spreava brzu in vitro glikozilaciju hemoglobina za vreme sušenja. Međutim ovaj inhibitorni efekat nije potpun i procenat glikohemoglobina raste vremenom, tako da su u toku 14 dana promene minimalne.[5]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. John WG, Gould BJ. Glycated haemoglobin: biochemistry of formation. In: John WG. Monitoring glycaemic control in the diabetic patient, IFCCSeries, Excerpta Medica Publications 2002; 65 ’ 78.
  2. Trivelli LA, Ranney HM, Lai HT. Hemoglobin components in patients with diabetes mallitus. N Engl J Med 1971; 284: 353 ’7.
  3. . Gibb I, Parnham A, FonfrÒde M, Lecock F. Multicenterevaluation of Tosoh glycohemoglobin analyzer. Clin Chem 1999; 45: 1833 ’ 41.
  4. John WG. Glycated haemoglobin analyses ’ assessment of within and between-laboratory performance in a large UK region. Ann Clin Biochem 1987; 24: 453’ 460.
  5. Talwar D, Barr BB, Kesson CM, Robb DA. Determination of glycosylated adult and foetal haemoglobins by affinity chromatography. Clin Chim Acta 1983; 128: 61’ 67.

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]