Fethija džamija (Bihać)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Bihac Mosque.jpg

Fethija Džamija (Bihać) proglašena je za nacionalni spomenik BiH. [1] Nacionalni spomenik sastoji se od objekta džamije, harema i nadgrobnih ploča.

Lokacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Fethija džamija nalazi se u donjem dijelu grada Bihaća, u nekadašnjoj Varoši, na trgu,

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Crkva je podignuta 1266. godine (ili možda u XIV vijeku), posvećena sv. Antunu, i služila je kao gradska crkva pod upravom dominikanaca. Uz crkvu se, prema istome autoru, nalazio i dominikanski samostan, koji se spominje i ranije, još u XIII vijeku. Godine 1592. crkva je pretvorena u džamiju. Kad su Turci crkvu pretvorili u džamiju, činila im se odviše visoka, pa zato napraviše iznutra ispod svoda novi strop, nad kojim je još danas prostor do svoda. Gotički zvonik ove građevine služio je kao munara do 1863. godine, kada je usljed dotrajalosti srušen i zamijenjen novim.

Fethija arhitektonskim značajkama utječe na oblikovanje džamija pored ostalog i na stvaranje nešto izduženijeg prostora za molitvu, a također i na primjenu izduženih prozora. Fasade mnogih džamija u Krajini mijenjaju izgled. Stari prozori koji su bili postavljeni u dva reda nestaju, a zamjenjuju ih pravokutni, izduženi prozori poput prozora na Fethiji.

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Gradjena je u gotskom stilu sa šiljastim prozorima i visokim krovom. Zvonik je bio na osam kutova, veoma visok, imao je gore u vijencu više zidanih tornjića na sominu i umjesto krovova veoma visok, šiljast tuljac od kamena. Džamija ima pravokutnu osnovu dužine 22,00 i širine 11,50 m. Visina objekta bez krova iznosi 10,50 m, dok je krovna konstrukcija visoka oko 5,00 m.

Na spoljnjim se površinama zidova nalaze klesarski znakovi kojima je obilježen skoro svaki blok kamena. Postoje ukupno 16 različitih klesarskih znakova. Znakovi su plitko urezani i nihova veličina varira od 3-5 cm. Ne zapaža se nikakvo pravilo u odnosu na mjesto na kome je postavljen znak. Iz toga se može zaključiti da znakovi nisu služili da se njima označi raspored ugrađivanja blokova u zidu, nego su stavljani kao oznaka majstora koji je klesao kamen zbog kasnije isplate za urađeni posao. Osim klesarskih znakova na zapadnom zidu objekta, u dijelu oko portala zapaženi su natpisi, koji nisu dešifrirani.

Uz ulazni dio objekta je formiran mahfil dubok 6,00 m, u dvije etaže, čime je korisno upotrijebljena velika visina objekta. Mahfil je izveden u drvenoj konstrukciji i oslanja se na šest drvenih stupova sa sedlima postavljenim u tri poprečna reda i u dvije etaže. Ovakav princip postavaljanja dubokog mahfila, dobijen je prostor koji odnosom širine i visine odgovara džamiji. Munara je izgrađena od kamena od koga je urađen i objekt i podignuta je na mjestu srušenog gotičkog tornja. Osnova je postamenta munare pravokutna i njegova visina je nešto manja od visine vijenca objekta. Dimenzije postamenta munare iznose 2,73 x 1,55 m. Svi vijenci su, kao i šerefe munare, bogato dekorirani, a dekoracije su u vidu tordiranog užeta i loptastih istaka. Vrh kace munare je ukrašen.

Grobne ploče[uredi - уреди | uredi izvor]

U Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine 1894. godine doneseno je devet nadgrobnih spomenika. Ploče su datirane u period od 1519. do 1565. godine. Većina ploča je sa grobova pripadnika hrvatskog plemstva koji su služili u Bihaću i njegovoj okolici.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb 1890.
  • Ferdo Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, Zagreb, 1902
  • Ćiro Truhelka, Sredovječni spomenici Bosanske Hrvatske, Hrvatsko kolo XXIII, Zagreb, 1942.
  • Marko Vego, Crkva sv. Ante (Fethija džamija), Naše starine, str. 255-268, 1954.
  • Enisa Jusić, Srednjevjekovna crkva sv. Antuna – sadašnja džamija Fethija u Bihaću, Zbornik krajiških muzeja VII, str. 169. – 177.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]