Prijeđi na sadržaj

Evropski sud pravde

Izvor: Wikipedija
Ne treba izjednačavati sa Sud pravde Europske unije.
Amblem

Europski sud (engl. Court of Justice) jedan je od sudova unutar Suda Europske unije, institucija Europske unije. Tumači odredbe osnivačkih ugovora i rješava sporove po tužbama država članica i građana čija su prava povrijeđena nekom od odluka tijela Unije.

Europski sud je osnovan 1952. godine i ima sjedište u Luxembourgu.

Zbog preopterećenosti Suda EZ-a, 1988. godine osnovan je Prvostupanjski sud Europskih zajednica (danas Opći sud). Sve do Ugovora iz Nice 2001. godine, ovaj je Sud djelovao kao pridruženo tijelo Europskog suda, a ne kao zaseban sud.

Sastav

[uredi | uredi kod]

Europski sud sastoji se od po jednog suca iz svake države članice (dakle 27) i osam nezavisnih odvjetnika (engl. Advocates General). Suce i nezavisne odvjetnike imenuju vlade država članica zajedničkom suglasnošću na razdoblje od šest godina, nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom, iz redova osoba čija je neovisnost neupitna i koji ispunjavaju uvjete koji se u njihovim zemljama zahtijevaju za obavljanje najviših sudačkih dužnosti ili koji su priznati pravni stručnjaci. Suci i nezavisni odvjetnici kojima je istekla dužnost mogu biti ponovno imenovani. Svake tri godine provodi se djelomična zamjena sudaca i nezavisnih odvjetnika.

Savjetodavni odbor za davanje mišljenja o prikladnosti kandidata za obnašanje dužnosti suca i nezavisnog odvjetnika Suda i Općeg suda uveden je Lisabonskim ugovorom (članak 255. UFEU). Odbor se sastoji od sedam osoba izabranih iz redova bivših članova Suda i Općeg suda, članova nacionalnih vrhovnih sudova i priznatih odvjetnika, od kojih jednoga predlaže Europski parlament. Vijeće EU donosi odluku o utvrđivanju pravila rada odbora i odluku o imenovanju njegovih članova. Ono odlučuje na inicijativu predsjednika Europskog suda.

Specifičnost suda je djelovanje nezavisnih odvjetnika. Dužnost je nezavisnog odvjetnika, djelujući posve nepristrano i neovisno, na javnoj raspravi iznositi obrazložene prijedloge odluka u predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sudu pomaže osam nezavisnih odvjetnika, od tog po jedan uvijek iz Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Italije i Španjolske. Preostalih tri rotiraju prema abecednom redu iz preostalih 23 država članica. Na zahtjev Europskog suda, Vijeće EU može, odlučujući jednoglasno, povećati broj nezavisnih odvjetnika.

Sud zasjeda u sudskim vijećima (od tri i pet sudaca) ili u velikom vijeću (13 sudaca) u skladu s pravilima koja su u tu svrhu utvrđena u Statutu Suda Europske unije. Kada je to u skladu sa Statutom, Sud može zasjedati i u punom sastavu.

Sud ima Tajnika (engl. Registrar), koji je na čelu Tajništva (engl. Registry).

Popis predsjednika Europskog suda

[uredi | uredi kod]

Suci iz vlastitih redova biraju predsjednika Suda na razdoblje od tri godine i može biti ponovno izabran. Predsjednik usmjerava rad Suda i predsjedava sjednicama Velikog vijeća i Suda u punom sastavu.

# Mandatno razoblje Predsjednik Država
1952. – 1958. Massimo Pilotti  Italija
1. 1958. – 1964. Andreas Matthias Donner  Nizozemska
2. 1964. – 1967. Charles Léon Hammes  Luksemburg
3. 1967. – 1976. Robert Lecourt  Francuska
4. 1976. – 1980. Hans Kutscher  Zapadna Njemačka
5. 1980. – 1984. Josse Mertens de Wilmars  Belgija
6. 1984. – 1988. John Mackenzie-Stuart  Ujedinjeno Kraljevstvo
7. 1988. – 1994. Ole Due  Danska
8. 1994. – 2003. Gil Carlos Rodriguez Iglesias  Španija
9. 7. listopada 2003. - danas
Mandat istječe 31. listopada 2014.
Vasilijos Skuris  Grčka
Izvori: Predsjednici Suda. European NAvigator. Preuzeto 21. veljače 2012.

Nadležnost

[uredi | uredi kod]

Najvažniji postupci pred Europskim sudom:

Postupak protiv države članice

[uredi | uredi kod]

Tužbe za poništenje akta zajednice

[uredi | uredi kod]

Tužbe zbog propusta

[uredi | uredi kod]

Tužba je uređena člankom 265. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Države članica ili institucije Europske unije, a tu se ubrajaju i tijela, uredi i agencije Europske unije, mogu podići tužbe protiv drugih institucija ako utvrde da su one propustile dijelova u skladu s odredbama Ugovora odnosno zbog propusta da donese akt koji je bila obavezna donijeti. Tužba je dozvoljena ako je je institucija prethodno bila pozvana da donese sporni akt. U ovom postup nadležnost ima Opći sud dok je žalbena nadležnost pripada Sudu.

Prethodni postupak

[uredi | uredi kod]

Prethodni postupak je postupak koji pred Sudom pokreće nacionalni sud pred kojim se neko pitanje europskoga prava pojavi kao relevantno za odlučivanje u predmetu. Na taj se način u pravnom sustavu EU osigurava ujednačenost prava. Postupak se u praksi pokazao iznimno važnim, i upravo je u tom postupku Europski sud razvio neka temeljna načela prava EU, kao što su načelo nadređenosti i načelo izravnog učinka. Nacionalni sudovi su vezani značenjem odgovora Europskog suda te obvezuje sve sudove u hijerarhiji. Tumačenje Europskog suda u vezi određenog pitanja djeluje i erga omnes.

Prema članku 267. TFEU, Europski sud je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču:

  • tumačenja Ugovorâ;
  • valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije.

Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči. Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu.[1]

Izvori

[uredi | uredi kod]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]