Eutanazija
Eutanazija (od grčke riječi ευθανασία što znači "dobra smrt": ευ-, eu- (dobro ili ugodno) + θάνατος, thanatos (smrt)) je naziv za praksu izazivanja nečije smrti na po tu osobu što ugodniji ili bezbolniji način, odnosno da bi joj se prekinuli nepodnošljivi bolovi ili patnje.
Vrste eutanazije[uredi | uredi kod]
Postoje dvije osnovne klasifikacije eutanazije. Prva se temelji na tome da li eutanazirana osoba za nju daje pristanak:
- dobrovoljna eutanazija, koja se provodi na izričit zahtjev osobe koja želi biti eutanazirana;
- nedobrovoljna eutanazija, koja se provodi bez suglasnosti eutanazirane osobe, u pravilu uslijed toga što se nalazi u psihofizičkom stanju koje joj spriječava izjašnjavanje o tome želi li biti eutanazirana ili ne.
Druga važna podjela eutanazije je s obzirom na metode:
- pasivnu eutanaziju, koja se svodi na nepružanje oblika medicinske pomoći koja bi pacijentu produžila život;
- aktivnu eutanaziju, u kojoj se nad eutanaziranom osobom primjenjuju razne mehaničke metode ili kemijski agensi (otrovi) u svrhu što bržeg izazivanja smrti.
Pored eutanazije nad ljudima se također vrši i eutanazija životinja.
Pravni tretman[uredi | uredi kod]
U svijetu postoji širok raspon odnosa pojedinih zakonodavstava prema eutanaziji. U pravilu je dozvoljena isključivo dobrovoljna, i to pasivna eutanazija. Aktivna eutanazija se obično tretira kao ubistvo, i to privilegirano, koje, s obzir na motiv počinjenja, obično sa sobom povlači blaže kazne. Krivična zakonodavstva, pak, eutanaziju, odnosno takve vrste ubistava, razlikuju od pomaganja u samoubistvu, odnosno eutanazijom smatraju samo slučajeve gdje eutanazirani nije sam poduzeo nikakve radnje.
Neke države su, međutim, ublažile te kriterije pa je tako 1990-ih eutanazija u aktivnim oblicima legalizirana u Nizozemskoj, Belgiji, australijskoj Sjevernoj Teritoriji i američkoj državi Oregon.