Izvorni kod stranice Didahe

{{Ranohrišćanski spis
|naslov= Didache
|slika= [[Datoteka:Didache Colofon.jpg|200px]]
|nastanak= kraj 1. ili početak [[2. vijek|2. veka]]
|mesto= [[Palestina]] ili [[Sirija]]
|jezik= [[grčki jezik]]
|pripisano= [[judeohrišćani|judeo-hrišćanima]]
|izvori= ponovo otkriven [[1873]].
|rukopisi= [[Papyrus Oxyrhynchus]]
|auditorij= nejvreji ([[inovjerci|gentiles]])
|tematika= [[apostoli|apostolsko]] učenje, vrsta [[katekizam|katahizisa]]}}
'''Didahi''' ili '''Didahe''' ([[Grčki jezik|grčki]]: Διδαχή ''Didakhḗ'' - nauk, učenje) punim nazivom '''Nauk dvanaestorice apostola''' ([[Grčki jezik|grčki]]: Διδαχὴ τῶν δώδεκα ἀποστόλων ''Didakhḕ tōn dṓdeka apostólōn'', [[latinski jezik|latinski]]: ''Doctrina duodecim apostolorum'') je [[ranohrišćanski spisi|ranokršćanski spis]]. Većina stručnjaka kao vrijeme nastanka spisa navodi kraj [[1. vijek|1.]] ili početak [[2. vijek]]a.<ref name = "Draper">Draper, JA (2006), The Apostolic Fathers: the Didache, Expository Times, Vol.117, No.5, p.178</ref>

Didache je dokumenat o životu i praksi onovremene [[hrišćanska crkva|Crkve]].<ref name="Šagi-Bunić">[http://www.scribd.com/doc/60958056/Tomislav-J-%C5%A0agi-Buni%C4%87-Povijest-kr%C5%A1%C4%87anske-literature-svezak-I Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I)] (scribd)</ref> Vjerojatno je djelo više autora, i predstavlja neku vrstu [[katekizam|katekizma]]. Sastoji se od četiri nejednaka dijela:<ref name="Šagi-Bunić"/> 
* [[moral]]ni (cc. 1—6) u obliku učenja o dva puta (»put života« i »put smrti«), 
* [[liturgija|liturgijski]] (cc. 7—10) koje sadržavaju i neke molitve (Očenaš i euharistijske molitve), 
* [[disciplina|disciplinski]] (cc. 11—15), i
* [[eshatologija|eshatološki]] dio (c. 16), tzv. »mala apokalipsa«.

Neki su ga [[crkveni oci]] smatrali dijelom [[Novi zavjet|Novoga zavjeta]]<ref>Apostolic Constitutions "Canon 85" (approved at the Orthodox Synod of Trullo in 692); Rufinus, Commentary on Apostles Creed 37 (as Deuterocanonical) c. 380; John of Damascus Exact Exposition of Orthodox Faith 4.17; and the 81-book canon of the Ethiopian Orthodox Church</ref>, dok su ga drugi odbacivali kao neautentičan ili nekanonski<ref>Athanasius, Festal Letter 39 (excludes them from the canon, but recommends them for reading) in 367; Rejected by 60 Books Canon and by Nicephorus in Stichometria</ref>, pa na kraju nije ušao u [[Razvoj kanona Novog zavjeta|Novozavjetni kanon]], izuzev [[Etiopska crkva|Etiopsku crkvu]] čiji [[kanon]] sadrži spis [[Didascalia]] koji se temelji na ''Didahe''. [[Katolička crkva]] je ''Didahe'' prihvatila kao dio zbirke [[Apostolski oci|apostolskih otaca]].

== Naslov ==
Audet dokazuje da izvorni naslov nije "''Didache ton dodeka apostolon''", nego "''Didachai ton apostolon''", tj. naslov riječ nije u jednini (''Didache'' – učenje, uput), nego u pluralu (''Didachai'' – učenja, upute), i u naslovu nema riječi "dvanaestorica" (''dodeka''). Dakle, naslov ne podmeće autorstvo [[Apostoli|Dvanaestorici]], nego kaže da su to učenja (''didachai'') [[Sedamdeset apostola|apostola u širem smislu]], u značenju [[misionarstvo|misionara]] u ranoj Crkvi. Spis je namijenjen tome da ga apostol, odnosno utemeljitelj nove kršćanske zajednice, ostavi zajednici kao praktično pomagalo za život njezinih članova. Stoga bi se naslov mogao prevesti kao »Upute apostolske«.<ref name="ReferenceA">Jean-Paul Audet, ''La Didaché. Instructions des apotres'', Paris [[1958]].</ref>

[[Euzebije iz Cezareje|Euzebije Cezarejski]] <ref name="Hist. eccl. 3, 25, 4">Hist. eccl. 3, 25, 4</ref> daje naslov u pluralu (''kai ton apostolon hai legomenai Didachai''), a ni on ni [[Atanazije Aleksandrijski|Atanazije]] <ref>Epist. fest. 39, 11</ref> ne navode u naslovu reč »dvanaest« (''ton dodeka''). No, neki proučavaoci ipak veruju da je sadašnji naslov izvorni.

== Nastanak ==
Spis potiče iz [[judeohrišćani|judeo-hrišćanske]] sredine iz koje potječe i [[Evanđelje po Mateju|Matejevo evanđelje]]. To može biti [[Palestina]] ili [[Sirija]]: a možda i [[Antiohija]] ili njezina okolica; isključene su pavlovske zajednice, jer nema srodnosti s [[Pavle iz Tarsa|pavlovskom]] teologijom. Izvorni jezik je [[grčki jezik|grčki]].<ref name="Šagi-Bunić"/>

Prvi izdavači su mislili da je Didache postapostolski [[апокриф|apokrif]], nastao po Bryenniosu između [[120]]-[[160]], a po Harnacku između [[135]]-[[165]] u [[Egipat|Egiptu]]. [[Armitage Robinson|A. Robinson]] je mislio da se didahist služio Barnabinom poslanicom; te nije mogao nastati prije 140/150, a smještao ga je potkraj 2. ili na početak 3. stoljeća. Kasniji istraživači su spis različito datirali: od sredine [[1. vijek]]a (Sabatier) pa čak do [[4. vijek]]a (C. Bigg). Po [[Robert A. Kraft|Kraft]]-u, Didache je kompilacija raznih materijala, koja je svoj konačni oblik dobila u drugoj polovici [[2. vijek]]a. U spisu nalazimo i veoma stare materijale, ali koji su uobličeni tijekom vremena.<ref>Mattioli, nav. dj., str. 26—27</ref>

[[Jean-Paul Audet|Audet]] je napisao zasebnu studiju o Didache, u kojoj tvdi da je spis nastao već između g. [[50]]-[[70]]. Izvršene su dvije redakcije spisa, od kojih je prva načinjena u predkršćanskoj sredini, a duga u istoj sredini malo nakon pojave [[Evanđelje|Evanđelja]], srodnog s Matejevim. Adresati spisa su kršćani koji su to postali iz [[paganizam|paganstva]], a ne iz židovstva.<ref name="ReferenceA"/>

Ipak su se datiranja najviše kretala između [[80]]—[[165]]. godine. Najvažniju ulogu u datiranju spisa imao je veoma arhaičan oblik [[hrišćanska crkva|crkvene organizacije]] koji se odražava u Didache, sa središnjom ulogom [[prorok]]a u Crkvi.<ref name="Šagi-Bunić"/>

== Povest ==
[[Datoteka:Didache Chicago Daily Tribune 9 august 1884.jpg|thumb|[[Chicago Tribune]] [[1884]]. o novo otkrivenom spisu govori kao o prevari.]]
Didahe je u [[rano hrišćanstvo|ranom kršćanstvu]] bio veoma cijenjen: navodi ga nekoliko puta [[Klement Aleksandrijski]], držeći ga [[biblija|svetim Pismom]], zatim [[Origen]]; i [[Euzebije iz Cezareje|Euzebije Cezarejski]] <ref name="Hist. eccl. 3, 25, 4"/>, a [[Atanazije Aleksandrijski|Atanazije]] g. [[367]]. donoseći popis knjiga [[biblijski kanon|biblijskog kanona]], ubraja ga među knjige koje, iako nisu kanonske, treba čitati [[katekumen]]ima.<ref>[[Atanazije Aleksandrijski|Atanazije]], ''Epistula festalis'' 39.</ref>

U moderno doba je ovaj spis bio nepoznat, dok ga [[1873]]. nije u biblioteci [[manastir|samostana]] [[Bazilika Svetoga groba|Svetog groba]] u [[Jeruzalem|Jerusalimu]], otkrio Filotej Vrienije ([[Philotheos Bryennios]]), grčki [[mitropolit|metropolita]] [[Nikomedija|Nikomedije]], u jednom [[rukopis]]u iz [[1056]]. godine ([[Codex Hierosolymitanus]]). [[Editio princeps]] je priredio sam Bryennios (Carigrad [[1883]].), a ubrzo poslije toga je [[Adolf von Harnack|Adolf Harnack]] izdao drugo izdanje s obimnim komentarom (Leipzig [[1884]].). Od tada je počela velika raspra među učenjacima o značaju toga spisa, o vremenu njegova postanka, o vrijednosti za poznavanje [[rano hrišćanstvo|rane Crkve]], i sl.

Vremenom su otkriveni novi rukopisi važni za utvrđivanje izvornog teksta: [[Papyrus Oxyrhynchus]] iz IV stoljeća, koji donosi dva grčka fragmenta (Didache 1, 3-4; 2,1-3, 2); a izdali su ga [[Bernard Pyne Grenfell|Grenfell]] i [[Arthur Surridge Hunt|Hunt]] [[1922]]. godine. [[George William Horner|Horner]] je [[1904]]. objavio fragmente starog [[koptski jezik|koptskog]] prijevoda. Postoji i kompletan prijevod na [[gruzijski jezik|gruzijskom jeziku]], prema rukopisu iz XIX stoljeća, koji je opisao [[1932]]. [[Grigol Peradze|Peradze]], ali dosad nije pronađen original. Postoji i jedan [[arapski jezik|arapski]] fragmenat, načinjen po koptskom prijevodu iz V stoljeća, koji sažimlje prve četiri glave. Nađena su i dva fragmenta (Didache 1, 1-3; 2, 2-6) [[latinski jezik|latinskog]] prijevoda (Cod. Melk 914, iz XI st.) koji mora biti veoma star, što se zaključuje iz citata kod [[Ciprijan]]a »De aleatoribus« i [[Augustin]]a.<ref name="Šagi-Bunić"/>

U prvoj polovini [[20. vijek|20. veka]] je vladalo mišljenje da je Didahe lažni [[апокриф|apokrif]] koji treba pripisti [[montanizam|montanistima]], zbog isticanja [[prorok]]a i propisivanja [[post]]ova.<ref>Richard H. Connolly, “''The Didache and Montanism'',” Downside Review 55, ([[1937]]), str. 339—347</ref><ref>F. E. Vokes, ''The Riddle of the Didache. Fact or Fiction, Heresy or Catholicism?'' London [[1938]]. Prema Vokesu, Didache je »''jedno artificijelno književno djelo, sastavljeno iz apostolskog materijala, koje afektira apostolski govor, a s ciljem da poduči ljude o tome što misli montanistička Cikva i kako se ona vlada, sa svrhom da pokaže do koje je točke ona 'apostolska', nasuprot katoličkoj Crkvi''«.</ref><ref>Gustave Bardy, ''Théologie de l'Église, de saint Clément de Rome à saint Irénée'', Paris [[1945]], 134, n. 3</ref> Poslije otkrića [[svici sa Mrtvog mora|kumranskih spisa]] ([[1947]]), [[Jean-Paul Audet|J. P. Audet]] je podvrgao komparativnoj analizi tekst [[Manuale disciplinae|Pravilo zajednice]] sa Didache, [[Barnabina poslanica|Barnabinom poslanicom]], [[Doctrina apostolorum]], i [[Hermin Pastir|Herminim Pastirom]]. Rezultat istraživanja jest da su svi ti kršćanski tekstovi ovisni o zajedničkom izvoru — nekom židovskom spisu za poduku [[prozelitizam|prozelita]], koji je po etičkom dualizmu srodan sa »Manuale disciplinae«; njemu je najbliže latinska Doctrina. Glavni distinktivni elemenat je govor o dva [[anđeo|anđela]] (ili dva [[duh]]a) koji su postavljeni iznad dvaju puteva, čega nema u Didache (pominju se samo »dva puta«), dok Doctrina 1,1 govori o anđelu »aequitatis« i anđelu »iniquitatis«, a Barnaba 18,1 govori o »anđelima Božjim« i »anđelima Sotone«.<ref>Jean-Paul Audet, "''Affinites litteraires et doctrinales du Manuel de Discipline''", Revue Biblique [[1952]], 219—238</ref>

{{izdvojeni citat|Kumranska su otkrića pripomogla da je došlo do široke konvergencije mišljenja bar u jednoj točki: nezavisno od datuma kada je došlo do definitivne uspostave spisa, jedan više ili manje konzistentan dio Bryenniosova Didachea potječe iz veoma rane epohe. Pod tim uvjetima ne može više ni teorija o potpunom montanističkom krivotvorenju naići na otvorene zastupnike.<ref>Mattioli, nav. dj., str. 117</ref>|[[Umberto Mattioli]]}}

U savremenoj nauci više niko ne spori značaj ovog spisa za izučavanje ranog hrišćanstva.

== Sadržaj ==
Didahe naglašava shvaćanje o kršćanskoj zadružnosti (''[[koinonia]]''), koje je bilo shvaćanje tadašnje Crkve:

{{izdvojeni citat|Učini da imaš sve zajedničko sa svojim bratom, i ne reci da je tvoje: jer ako ste zajedničari u besmrtnim dobrima, koliko više morate biti u smrtnima! (IV. 8.)}}

Apostolsko učenje također, poput [[Djela apostolska|Dela apostolskih]], govori o javnoj [[ispovest]]i pred zajednicom:

{{izdvojeni citat|Na zajedničkom sastanku ispovijedaj svoje prestupke. (IV. 14)}}

[[Hrišćanska crkva|Hrišćansku crkvu]] opisuje kao raspršenu po krajevima zemlje i od Boga traži njeno sabiranje:

{{izdvojeni citat|Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. (IX. 4)}}

Didahe nam govori dosta o strukturi ranohrišćanskog pokreta. [[Apostoli]] su bili putujući propovednici koji su putovali od jedne do druge hrišćanske zajednice, i nisu se smeli zadržavati duže od tri dana:

{{izdvojeni citat|Svaki apostol koji dođe k vama neka bude primljen kao Gospodin; no neće ostati dulje od jednog dana; ako pak bude potrebno, i slijedeći; ali ako ostane tri dana, to je lažni prorok. Kad apostol odlazi, neka ne uzme ništa osim kruha do slijedeće postaje; ako pak zaište novca, to je lažni prorok. (XI. 4-6)}}

Didahe donosi i jedan veoma zanimljiv kriterijum za razlikovanje pravih od lažnih [[prorok]]a, naime da li u nadahnuću traži [[hrana|hranu]] za sebe ili za druge:

{{izdvojeni citat|I nijedan prorok, naređujući u nadahnuću da se postavi stol, ne jede s njega; ako se tako ne vlada, to je lažni prorok. (XI. 9) }}

Veoma sličan kriterijumu hrane je i kruterijum novca, naime da li u nadahnuću traži [[novac]] za sebe ili za druge:

{{izdvojeni citat|A koji rekne u nadahnuću: Daj mi novce ili što drugo, ne slušajte ga. No ako rekne da se dade za druge koji su u potrebi, neka ga nitko ne sudi. (XI. 12)}}

Odlomak o međukršćanskom gostoprimstvu odražava jednu stvarnost prvoga kršćanstva. Zajednici se naređuje da ugosti putujuće kršćane, ali najviše tri dana, inače moraju raditi i živjeti od svog rada:

{{izdvojeni citat|Ako je pridošlica putnik na prolazu, pomozite mu koliko možete; no neće ostati kod vas više od dva ili tri dana, ako je nužno. Ako pak hoće kod vas zasjesti, a ima svoj zanat, neka radi, i tako se hrani. Ako nema svoga zanata, providite prema vašem razboru, da se ne dogodi da kršćanin među vama živi u besposlici. Ako pak to neće prihvatiti, taj trguje Kristom: čuvajte se takvih (12, 2—5).}}

Zanimljivo je da iako apostolske upute ne dozvoljavaju apostolima ostanak u jednom mestu duže od tri dana, "pravi proroci" mogu ostati i duže, služeći kao [[svećenik|sveštenici]]:

{{izdvojeni citat|No, svaki pravi prorok koji hoće da se kod vas smjesti, zaslužuje svoju hranu. Isto tako i pravi učitelj: dostojan je i on kao radnik svoje plaće. Uzmi dakle prvine proizvoda s preše, gumna, volova i ovaca, i daj prorocima: oni su naime vaši veliki svećenici. (XIII. 1-3)}}

Vrijedno je spomenuti da nosioce stalnih mjesnih službi ([[episkopos|episkope]] i [[đakon]]e) postavlja sama zajednica, i da se kao preduvjet izričito traže »krotkost« i odsutnost »pohlepe za novcem«:

{{izdvojeni citat|Postavite dakle sebi biskupe i đakone dostojne Gospodina, muževe krotke i koji nisu pohlepni za novcem, istinoljubive i prokušane, jer vam i oni vrše službu proroka i učitelja. Nemojte ih dakle omalovažavati: oni su vaše časne osobe, zajedno s prorocima i učiteljima. (XV. 1-2)}}

Didache, kao i sva najstarija kršćanska literatura, privilegira [[siromaštvo|siromahe]], a izražava načelno nepovjerenje prema [[bogatstvo|bogatašima]].

== Analiza ==
[[Datoteka:Didache.png|thumb|Fragmentaran rukopis Didachea.]]
Didahe je odraz praktičnih pitanja tadanjeg kršćanstva, i ne poseduje teološku sistematičnost, osim donekle u etičkom delu. Nastao je izvan pavlovskog misaonog ambijenta.

Osebujnost [[eshatologija|eshatološkog]] dijela, u usporedbi s novozavjetnim tekstovima, jest u tome, što smatra da neće svi uskrsnuti, nego samo »svi [[svetac|sveti]]« (16, 7).

=== O Isusu ===
Iako se na nekim mjestima naslov »Gospodin« (''[[Kyrios]]'') odnosi na Boga, uglavnom se odnosi na Isusa. Ime "Isus Krist" nalazi se jedanput u Bryenniosovu tekstu (9, 4), no Audet misli da je to kasnija interpolacija. Redovito se govori o "Isusu" (cc. 9—10), što znači da je u središtu [[istorijski Isus|povijesna osoba Isusova]]. Naglašena je uloga Isusa kao posrednika u davanju spoznaje ([[gnosis]]), koju Bog po njemu daje ljudima (9, 2. 3; 10, 2), što je donekle slično [[Evanđelje po Ivanu|johaninskoj]] teologiji.<ref name="Šagi-Bunić"/>

Didahe daje i zbirku Isusovih etičkih izreka, koje se takođe nalaze kod Mateja u formi [[Govor na gori|Besede na gori]], o [[ljubi bližnjeg svog|ljubavi prema Bogu i bližnjemu]], tako da to uključuje i [[ljubav prema neprijatelju]].

Profesorica religije [[Elaine Pagels|Elejn Pejgels]] smatra da Učenje apostola već revidira određena radikalna [[Isusove izreke|Isusova kazivanja]], težeći da ih ublaži za novi val preobraćenika.<ref name="Pejgels">[http://www.scribd.com/doc/55129006/Elejn-Pejgels-Poreklo-Satane Elejn Pejgels - Poreklo Satane] (scribd)</ref> Preplićući kazivanja iz [[Govor na gori|Propovedi na Gori]] i "lukave savete", Didahe ublažava Isusovo kategoričko naređenje „''[[Ko ište od tebe, podaj mu]]''", dodajući, „''Neka ti se novac oznoji u ruci dok ne saznaš kome ga daješ''." (Didache,1.6.) Učenje preinačuje i proširuje neke od [[Deset zapovijedi|Deset Zapovesti]], kao npr. „''Ne ubij; ne vrši preljubu''", precizirajući da to znači „''ti [muški rod] ne smeš imati seksualne odnose s mladim dečacima; i ne vrši preljubu; ne kradi; ne pomaži ženama da pobace; ne ubijaj novorođenčad''". (Didache,2.2.)<ref name="Pejgels"/>

=== O Crkvi ===
Za [[eklesiologija|ekleziologiju]] je najbitnije opisivanje različitih službi u Crkvi, što je, ujedno, najkontroverzniji deo »Uputa«, jer odražava situaciju kakvu ne nalazimo ni u jednom drugom [[Ranohrišćanski spisi|ranokršćanskom spisu]]. U spisu najvažnije mjesto imaju »[[prorok|proroci]]«, što je bio glavni povod da se njegov nastanak smjesti u [[montan]]ističku sredinu. No, obzirom da u spisu nema traga polemici s [[gnosticizam|gnosticima]] ili [[doketizam|doketima]]; kao i da u [[hrišćanska crkva|crkvi]] još uvijek važnu ulogu imaju apostoli i učitelji, a naročito proroci, moramo reći da spis odražava »[[Ignjatije Antiohijski|predignacijansku]]« crkvenu situaciju (Mattioli). Veoma je bliska srodnost — i u terminologiji — Didachea sa opisom života najprve jeruzalemske zajednice, kako je donesen u [[Djela apostolska|Djelima apostola]] 2, 42: »''Bijahu postojani u nauku apostolskom (''didachëi ton apostolon''), u zajedništvu (''koinoniâi''), lomljenju kruha i molitvama''«.

»Upute« vjerojatno odražavaju prelazno razdoblje u razvitku crkvene organizacije, koje nije moralo biti jednako u svim krajevima: riječ je prvenstveno o judeo-hrišćanskom sredini gdje je spis nastao. Razlikuju se putujuće službe u Crkvi ([[apostoli]], [[prorok|proroci]], [[učitelj]]i), i stalne službe u mjesnoj zajednici ([[episkopos|biskupi]], [[đakon]]i). Čini se da tri karizmatičke (putujuće) službe, tj. apostoli, proroci i učitelji, znače nadovezivanje prve kršćanske generacije na [[judaizam]].<ref>J. P. Audet, nav. dj., str. 439).</ref> Nazire se proces uspostavljanja stalnih službi: predviđa se da prorok ili učitelj mogu za stalno ostati u zajednici (13, 1—2). Iz teksta nije sasvim jasno kakav je u tom slučaju odnos između biskupa i proroka, ali po svemu je prorok, koji se zastalno smjesti u zajednici, "veliki sveštenik" te zajednice. Budući da se u govoru o episkopima upotrebljava plural (»''Postavite sebi episkope''« — episkopous: 15,1), nije jasno da li je riječ o jednom po zajednici ili o više njih, tj. da li termin episkopos označuje biskupa u kasnijem smislu, ili [[prezbiter]]a.<ref name="Šagi-Bunić"/>

Didahe [[apostoli]]ma propisuje stroga pravila. Apostol, naime, ne može ostati u jednoj zajednici ni tri dana, a da ne bude proglašen »lažnim prorokom«, dok se to dopušta čak običnom vjerniku prolazniku (usp. 12, 2). Velika važnost u prosudbi proroka se pridaje njegovom odnosu prema materijalnim dobrima: pravi prorok nikada u nadahnuću ne traži za sebe [[novac]] ili što drugo (11, 12), nikad ne upotrebljava nadahnuće da bi zadovoljio svoje želje za [[hrana|jelom]] (11, 9).

== Izvori ==
{{Izvori|2}}

== Literatura ==
* Jean-Paul Audet, ''La Didaché. Instructions des apotres'', Paris [[1958]].
* Umberto Mattioli, ''Didachè'', Ediz. Paoline, Milano [[1984]].
* Simona Cives i Francesca Moscatelli, ''Didachè. Dottrina dei dodici apostoli'', Ediz. San Paolo, Roma [[1999]].

== Vanjske veze ==
{{commonscat|Didache}}
* {{en}} [http://www.earlychristianwritings.com/didache.html Didache] (earlychristianwritings)
* {{sr}} [https://www.promisao.com/didahi-ucenje-dvanaestorice-apostola/ Didahi], kratak uvod i prevod teksta
* {{sh}} [http://www.scribd.com/doc/7179610/Didahi-uenje-Dvanaestorice-Apostola Didahi, učenje dvanaestorice apostola] (scribd.com)
* {{sh}} [http://siont.net/u-hristu/clanci/didahe.php Didahe, poučenje Gospodnje nejevrejima posredstvom dvanaestorice apostola] (prevod Aleksandar Birviš)

[[Kategorija:Historija kršćanstva]]
[[Kategorija:Ranohrišćanski spisi]]
[[Kategorija:Grecizmi]]
[[Kategorija:Apostoli]]
[[Kategorija:Judeohrišćanstvo]]