Cvast

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
glavica hrizanteme

Cvast predstavlja skup cvetova na zajedničkoj osovini. Biološki značaj cvasti je u tome što grupisanje cvetova olakšava oprašivanje jer insekti za kratko vreme obiđu više cvetova kada su oni grupisani i lakše ih uočavaju u lišću. Isto tako, cvasti sa puno sitnih cvetova lakše se pokreću vazduhom, što je važno za biljke koje se oprašuju vetrom.

Zajednička osovina je vreteno cvasti, koje može da se grana:

U zavisnosti od toga kako se vreteno grana razlikuju se dva osnovna tipa cvasti:

1. racemozne i

2. cimozne.


Racemozne (grozdaste) cvasti[uredi | uredi kod]


Vreteno ovih cvasti grana se monopodijalno, tako što osovina dugo raste, a od nje se obrazuju bočne grane sa cvetovima, pa se tek na kraju na njenom vrhu razvija cvet. Najmlađi cvet je uvek onaj na vrhu vretena.

Vrste racemoznih cvasti su :

1. grozd, kod koga se na dugačkom vretenu nalaze cvetovi na drškama iste dužine;

2. klas, na dugačkom vretenu se nalaze sedeći cvetovi;

3. gronja je, u stvari, grozd samo što su cvetne drške različitih dužina, donji, stariji cvetovi imaju duže drške;

4. štit, sa kratkog vretena polaze zrakasto raspoređene drške iste dužine;

5. glavica, vreteno je prošireno, kratko, zadebljalo i na njemu se nalaze sedeći cvetovi;

6. klip je isto što i klas samo što je vreteno valjkasto i zadebljalo;

7. resa je klas čije je vreteno tanko, vitko i visi;

8. složen klas, kod koga se na vretenu umesto cvetova nalaze klasovi;

9. složen štit, sa kratkog vretena polaze štitovi;

10. metlica je sastavljena od većeg broja grozdova ili klasova.

Cimozne (račvaste) cvasti[uredi | uredi kod]

Vreteno se grana simpodijalno tako što vrlo rano završava rast donošenjem cveta pa se ispod njega razvijaju jedna ili veći broj bočnih grana. Tako je cvet prve osovine najstariji.

U zavisnosti od toga koliko se bočnih osovina (jedna, dve ili veći broj) obrazuje posle prve razlikuju se tri tipa ovih cvasti:

  1. monohazijum, među kojima su najpoznatije krivudarka i uvojak;
  2. dihazijum i
  3. polihazijum.

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Kojić, M: Botanika, Naučna knjiga, Beograd, 1989.
  • Kojić, M: Fiziološka ekologija kulturnih biljaka, Naučna knjiga, Beograd, 1987.
  • Marinković, R, Tatić, B, Blaženčić, J: Morfologija biljaka, Beograd, 1979.
  • Jančić, R: Sto naših najpoznatijih lekovitih biljaka, Naučna knjiga, Beograd, 1988.
  • Jančić, R: Lekovite biljke sa ključem za određivanje, Naučna knjiga, Beograd, 1990.

Vanjske veze[uredi | uredi kod]