Bitka kod Austerlitza
| Bitka kod Austerlitza | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Napoleonski ratovi | |||||||
.jpg)
| |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Francusko carstvo
|
 Rusko Carstvo Sveto Rimsko Carstvo
| ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Napoleon I. | Aleksandar I. Franjo II. njemačko-rimski car | ||||||
| Snage | |||||||
| 65.000-75.000 | 73.000-85.000 | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| 1.305 poginulih, 6.940 ranjenih, 573 zarobljenih |
15.000 poginulih i ranjenih, 12.000 zarobljenih, 180 zaplijenjenih topova | ||||||
Bitka kod Austerlitza (poznata i kao Bitka tri cara, ili Bitka kod Slavkova)[1] bila je jedna od najvećih i najslavnijih Napoleonovih bitaka, koja se odigrala 2. novembra 1805.[1]; ona je označila i kraj ratnih operacija 1805. godine. U toj bitci je Napoleon sa 68 000 vojnika pobjedio brojnije koalicijske snage od 90 000 vojnika.[1]
Rat treće koalicije započeo je invazijom austrijske vojske generala Macka na Bavarsku, sve do Ulma. Napoleon je na ovaj napad parirao tako, da je izveo svoj čuveni manevar, - prodro je pored desnog boka austrijske vojske i opkolio je, tako da se je rasporedio između Mackove armije i nastupajuće ruske armije pod komandom Kutuzova. Nakon pet dana, 20. oktobra 1805, opkoljeni Mack je bio prisiljen na predaju, jer nije bilo nikakve mogućnosti za proboj iz obruča.
U međuvremenu je Napoleon brzim maršem hitao ususret Rusima i došao 12. novembra do Dunava, te je izbio kod Beča. Sljedeći dan su Francuzi bez otpora zauzeli neoštećeni most na Dunavu, koji im je omogućio napredovanje na sjever, gdje je Kutuzov skupljao rusku armiju i ostatke izbjegle austrijske vojske od 15 000 ljudi. Saveznici, kojima je komandirao ruski car Aleksandar I., skupili su kod Austerlitza u Moravskoj više od 85.000 vojnika.
Napoleon, koji je imao uza sebe glavninu svoje armije od oko 70.000 vojnika, znao je da mu s juga prijeti armija od 85.000 vojnika austrijskoga nadvojvode Karla. Zato je odlučio pod svaku cijenu isprovocirati što prije odlučnu bitku na terenu koju mu najviše odgovara.
Za mjesto sukoba izabrao je brežuljkast kraj uz cestu Beč - Brno, približno 20 km zapadno od Brna, blizu tadašnjeg sela Slavkov) (njemački: Austerlitz). Da obmani saveznike o svojim stvarnim namjerama, fingirao je povlačanje svojih jedinica u panici i neredu, čak je 27. decembra predložio pregovore o premirju.
Napoleon je svoju armiju postavio na sljedeći način: lijevo krilo vodio je maršal Lannes s oko 24.800 vojnika, a maršal Soult s četvrtim korpusom bio je u sredini i na desnom krilu s 23.600 vojnika. To je desno krilo bilo postavljeno tako, da je ispražnjena uzvisina Prace / Pratzen (u sredini), koja je dominirala cijelom frontom te je tako pružena mogućnost koaliciji da mu napadnu nebranjeno desno krilo.
Car Aleksandar je odmah nasjeo na tu varku, koncentrirao snage koalicije na desnu stranu i napao, usprkos otpora i prigovora Kutuzova. U međuvremenu je Napoleon vukao odlučne poteze, Soulta je izmakao točno po sredini, a na desno krilo je došao Davoutov 3. korpus sa 6 600 vojnika, koji je nastupao iz pravca Beča.
Sljedeći dan su Francuzi uspjeli zadržati koalicijske napade na svoje lijevo krilo, i nakon početnih uspjeha Rusa kod uzvisina na Pratzenu, izveli iznenadni protunapad. Već su do podne vojnici maršala Soulta uspjeli ovladati uzvisinom, odakle su nastavili napadati na koalicijski centar. Probili su obranu i presjekli koalicijske snage na dva dijela.[1] Korpus maršala Davouta počeo je opkoljavati koalicijske snage, u kojima je nastala je totalna pomutnja i kaos, te je bitka bila izgubljena.
Austerlitz je bio odlučna i najslavnija Napoleonova pobjeda i zenit njegova uspona, i kraj Treće (antinapoleonske) koalicije. Rusi su se morali povući na sjever u Poljsku i nastaviti borbe u savezništvu s Prusijom, iz tog savezništva rodila se Četvrta koalicija.
Austrijanci su bili prisiljeni tražiti primirje i potpisati ponižavajući Požunski mir, 26. decembra 1805. Po klauzalama tog mirovnog sporazuma, morali su Francuzima prepustili Veneciju, Dalmaciju i nekadašnju mletačku Istru, koje su formalno ušle u marionetsku Kraljevina Italija, a Vorarlberg i Tirol je dobila Bavarska. Požunski mir proširio je teritorij Napoleonovih njemačkih saveznika na račun Austrije i označio definitivni kraj Svetog Rimskog Carstva. Ugovor je sadržavao i preustrojstvo izgubljenih njemačkih zemalja pod Napoleonovim utjecajem, kao i ostale mjere kojima je Austrija oslabljena.
- Bitka se zove i Bitka tri cara, iako austrijski car Franjo II. u njoj nije sudjelovao.
- U nastupnim bitkama sudjelovao je i hrvatski baron Franjo Jelačić, otac bana Josipa Jelačića, koji je trebao braniti Vorarlberg. Nakon predaje generala Macka von Leibericha Napoleonu, Francuzi su prodrli u Vorarlberg, gdje je Jelačić zapovijedao sa 6 eskadrona konjice i 21 bataljonom pješadije, te ga natjerali na povlačenje s ostacima njegove vojske od 4 000 ljudi. Jelačić je došao do Češke, gdje se 4. decembra 1805 sastao s carskom vojskom. Zbog tog poraza je ubrzo umirovljen.
- David G. Chandler The Campaigns of Napoleon. New York: Simon & Schuster, 1995. ISBN 0-02-523660-1
- Fisher, Todd & Fremont-Barnes, Gregory. The Napoleonic Wars: The Rise and Fall of an Empire. Oxford: Osprey Publishing Ltd., 2004. ISBN 1-84176-831-6
- Goetz, Robert. 1805: Austerlitz: Napoleon and the Destruction of the Third Coalition (Greenhill Books, 2005). ISBN 1-85367-644-6
- Lav Tolstoj. Rat i mir (1 i 2 knjiga)
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 „Battle of Austerlitz” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 6. 12. 2011.
- Bitka kod Austerlitza (cz) (en) (fr) (de) (ru) (pl)
- Slavkov kod Brna - Austerlitz (en)
- Projekt Austerlitz Arhivirano 2009-01-06 na Wayback Machine-u (en)