Šibica

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Šibica
Žigica
Kutija šibica
Kutija šibica

Šibica ili Žigica je sredstvo za paljenje vatre.[1][2]

To su drvca (ili štapići od parafiniranog kartona) duga oko 4 cm, sa zapaljivom glavicom, koja se pale tako da ih se tare o hrapavu površinu - tarilo (kresilo), koje se nalazi na bokovima kutije u koju su drvca zapakirana.[1]

Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Šibica se sastoji od tri osnovna dijela: glavice, koja inicira plamen, tarila (ili kresila), posebno pripremljene hrapave površine na kojoj se trenjem pali glavica i drške (ili štapića) na koji se kasnije plamen prenosi.[2]

Postoje dvije glavne vrste modernih šibica:

  • one koje se mogu zapaliti trenjem o bilo koju površinu i
  • sigurnosne šibice.[2]

One koje se pale trenjem na bilo koju površinu imaju sve potrebne kemikalije za zapaljenje u glavici, dok sigurnosne šibica imaju glavicu koja se pali na puno većoj temperaturi, i zbog tog ih se tare na posebno pripremljenoj površini koja sadrži crveni fosfor koji se toliko zagrije da svojom temperaturom zapali glavicu. [2]

Osim fosfora koji se koristi kao osnovni agens za paljenje, u šibicama se koriste i ostale tri glavne skupine kemikalija to su: oksidacijska sredstva, kao što je kalijev klorat koji opskrbljuju kisikom zapaljivi materijal; veziva, poput ljepila, škroba, gume i sintetike, koji vežu sastojke i oksidiraju tokom izgaranja; veziva nakon izgaranja, kao što je zemljano staklo, koje kod izgaranja drži pepeo na okupu, i inertni materijali, kao što je dijatomejska zemlja, koja regulira brzinu reakcije.[2]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije izuma šibica, bilo je uobičajeno koristiti drvca umočena u neku gorivu kemikaliju kao što je sumpor, da se dobije plamen ili iskrenjem kamena o kamen ili kamena i metala.

Povećan interes za kemiju doveo je do pokusa da se direktno proizvede plamen na drvcu.[2] Jean Chancel otkrio je u Parizu 1805. da se drvca premazana kalijevijem kloratom, šećerom i gumom mogu zapaliti ako ih se umoči u sumpornu kiselinu. Kasnije su ostali proizvođači unaprijedili njegov postupak. Kulminacija je bila prometejska šibica koju je patentirao 1828. Samuel Jones iz Londona. To je bila staklena kuglica sa kiselinom, izvana obložena zapaljivom smjesom. Kada bi se staklo razbilo, - zapalio bi se papir u koji je bila zamotana.[2]

I ostale vrste prvih šibica (zvanih i močila[1]), bile su i nezgodne i nesigurne, imale su bočice sa fosforom ili nekom drugom materijom. Takve su bile i šibice Françoisa Disneya iz 1816. - briquet phosphorique, drvca čiji su vrhovi bili premazani sumporom, koje su se palile tako da su se morale trljati o tuljac obložen fosforom.[2]

Upaljena šibica

Te prve šbice bilo je izuzetno teško upaliti, a često bi planule u oblaku iskri. Pored toga su i smrdile i ispuštale neugodne plinove, pa je jedan od proizvođača Jones, na svom proizvodu Lucifer, dao otštampati etiketu, sa upozorenjem da ih ne upotrebljavaju osobe osjetljivih pluća.[2]

Ekonomski uvjeti između 1825. - 1835., su izgleda preferirali proizvodnju šibica na industrijski način, iako su se prvi dobavljači vratili natrag metodama u kojima se nije koristio fosfor, već mješavine na bazi kalijevijog klorata.

Prve šibice koje su se palile trenjem izmislio je engleski kemičar i apotekar - John Walker, iz čije se knjigovodsvene knjige vidi da je 7. aprila 1827. zabilježio prvu prodaju tih šibica, zvanih Friction Lights.[2] To su bila drvca čiji su vrhovi bili obloženi pastom kalijevijog klorata i antimon sulfata, a palila su se tako da se trljala o brusni papir, ali on svoj izum nikad nije patentirao.[2]

Slične šibice bez fosfora proizvodio je između ostalih Merkel u Parizu i Siegal u Austriji, tako da je do 1832. izrada šibica zapaljivih trenjem bila već uhodana u Evropi.[2]

Francuz Charles Sauria je 1831. prvi upotrijebio bijeli fosfor u svojoj formuli za izradu šibica, njegovu inovaciju su vrlo brzo i naširoko kopirali mnogi drugi proizvođači. Mađar János Irinyi je 1835. zamijenio kalijev klorat sa olovnim oksidom i dobivene šibice zapalio tiho i bez problema.[2]

Austrijski kemičar Anton Schrötter otkrio je 1845. crveni fosfor koji je bio daleko manje toksičan i stabilniji od bijelog fosfora, koji se često sam zapalio. Taj njegov izum doveo je do sigurnosnih šibica, izrađenih od dviju odvojenih elemenata - zapaljivog materijala na glavici šibice i hrapavog tarila.[2]

Švedski industrijalac Johan Edvard Lundström prvi je patentirao ovu metodu - 1855.[2]

Iako su sigurnosne šibice od crvenog fosfora postale široko prihvaćene, i one od bijelog fosfora su ostale popularne zbog svoje trajnosti i otpornosti na sve klimatske uvjete. Pri kraju 19. vijeka uočene su kod tvorničkih radnika koji su proizvodili takve šibice, - ozbiljne posljedice trovanja bijelim fosforom - deformacija donje vilice.[2]

Francuski kemičar Georges Lemoine je 1864. otkrio fosfor seskvisulfid, daleko manje toksični materijal, ali se on nije koristio u proizvodnji šibica, sve dok ga nisu Henri Sevene i Emile David Cahen patentirali 1898. u ime francuske vlade koja je imala monopol na njihovu proizvodnju.[2]

Moderne šibice se uobičajeno proizvode tako da se drvca impregniraju antimon sulfatom (da se spriječi tinjanje) a glavice se umaču u oksidacijske agense kao što su kalijev klorat, sumpor ili ugljen. Dok se tarilo premazuje crvenim fosforom. Nesigurne (lako zapaljive) šibice obično imaju u svojim glavicama fosfor seskvisulfid.[2]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 "Žigica" (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. http://proleksis.lzmk.hr/47988/. pristupljeno 18. 04. 2015. 
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 "Match" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/368955/match. pristupljeno 18. 04. 2015. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]