Čedomil Veljačić

Izvor: Wikipedia

Čedomil Veljačić (Zagreb, 18.6. 1915 - Kalifornija, 28.12. 1997.) je jedan od najznačajnijih predstavnika jugoslovenskog budizma u drugoj polovini 20. veka. Rođen je 1915. godine u Zagrebu, gde 1939. godine završava Filozofski fakultet.

Poticaji ka budizmu[uredi - уреди]

Zgrožen užasima Drugog svetskog rata, po sopstvenom kazivanju, sredinom ratnog razdoblja mu pod ruke dolazi italijanski prevod Bhagavad Gite koji na njega ne ostavlja dublji utisak. Šta više, Bhagavad Giitu je uvek smatrao više-manje ratno-huškaškim delom ranog, neuljuđenog i divljeg arijevskog plemstva koje opravdava ubijanje i volju za dominacijom. Sličan utisak već u mladosti na Veljačića ostavljaju dela judeo-hrišćanskog kulturnog kruga. Stoga, već ranije mnogo veću utehu nalazi u Gandijevskoj etici nenasilja i učenjima bliskim džainizmu i budizmu.

Doktoriranje i predavanja[uredi - уреди]

Verovatno su ga ta rana iskustva i traganja usmerila ka daljnjem istraživanju istočnih filozofija, pa 1962. godine doktorira s tezom „Komparativno izučavanje indijske i evropske filozofije“ i već sledeće godine postaje voditelj kolegijuma azijskih filozofija na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U tom razdoblju zajedno s kolegama profesorima Radoslavom Katičićem i Svetozarom Petrovićem sudeluje u osnivanju studija indologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Veljačić u razdoblju od 1963. do 1965. boravi u Indiji kao gostujući profesor u okviru indijsko-jugoslovenske kulturne razmene i predaje na poznatim sveučilištima u Madrasu (južna Indija), Delhiju i Šantiketanu (istočna Indija, pokrajina Bengal, sveučilišna ustanova osnovana od strane poznatog indijskog nobelovca Rabindranata Tagora). Razdoblje provedeno u Indiji je Veljačić iskoristio za daljna proučavanja indijskih filozofija, posebno budizma, usavršavanje jezika (sanskrita, palija i ostalih prakrta) te intenzivno prevođenje nekih od temeljnih indijskih filozofskih dela, kao i za pisanje komparativnih studija istočnih i zapadnih filozofija.

Zgrožen svetom, po sopstvenom kazivanju - Sartreovskom mučninom, u njemu je tinjala iskra žudnje za budističkim povlačenjem, tačnije begom, iz sveta. Mladalačka zgroženost nad nasiljem i ljudskim zločinima, u Veljačića je bila osnova koja je kasnije pokrenuta osećajima dubokog gnušanja nad konzumentskim materijalizmom socijalizma i kapitalizma podjednako, a dodatno i najezdom naraštaja hipija sa „divljeg zapada“, kako ga je nazivao, čiju je masovnu navalu u besciljnom traganju za smislom života lično svedočio u Indiji tokom 60'tih godina.

Povlačenje u budistički hram[uredi - уреди]

Tako početkom 1966. godine odlazi u Šri Lanku i ispunjava svoj san o zaređivanju u budistički teravadski prosjački red. Nakon dve godine pripravništva, 1968. godine biva potpuno zaređen i uzima monaško ime Bhikkhu (monah, prosjak) Nana-jiivako (koji živi znanje). U meditativnoj osami piše svoja glavna dela i nebrojene članke, pisma, osvrte, pisane i objavljivane na hrvatskom, engleskom i nemačkom jeziku. Odlazak u budističke monahe Veljačiću daje svojevrsnu aureolu legendarnog i mističnog junaka ili sveca, a njegova naglašena akademska aktivnost, uprkos udaljenosti i boravku u Šri Lanki (s koje se, usprkos stalnom zapitkivanju znatiželjnih s područja Jugoslavije, nikada nije vratio) ga i dalje održava stalno prisutnim u jugoslovenskim i zapadnim akademskim krugovima.

Pisanje[uredi - уреди]

Kao svojevrsna legenda i pionir jugoslovenskog akademskog izučavanja istočnih filozofija (posebno budizma), Veljačič uskoro postaje i naš najpoznatiji popularni predstavnik budizma i uopšte istočnih filozofija. Tako je u razdoblju druge polovine 20. veka postao najpoznatije ime domaće filozofske indologije, i najplodniji domaći pisac na tom području. Pokrenuo je mnoge ljude i izvan akademskih krugova na traganje za smislom u okviru budizma i ostalih istočnih filozofija. Iako u osami na udaljenoj Šri Lanki, Veljačić tako postaje najpoznatiji misionar budizma u Jugoslaviji. Pod njegovim uticajem i vođstvom nastavljaju delovati poznata imena domaće filozofske indologije, od kojih je najpoznatija svakako Rada Iveković, tadašnja profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja je uz Veljačića postala najplodnija domaća autorka komparativnih studija i prevodilac brojnih istočnih (posebno budističkih) filozofskih dela.

Kraj života[uredi - уреди]

Na "pustinjačkom otoku", kako ga je zvao, ostaje sve do 1989. godine, kada mu se zdravlje pogoršava, a ratna zbivanja koja su toliko snažno obeležila njegovu mladost, i koja su se nekako baš u to vreme pripremala da ponovo razore zemlju iz koje je potekao, konačno ga sustižu u obliku građanskog rata i na njegovoj pustinjačkoj Šri Lanki. Tako na nagovor svoje ćerke Snježane Akpnikar (s kojom je radio na istraživanju ostataka jainske kulture u predislamskoj Arabiji), prelazi živeti u SAD, gde je poslednje godine života proveo u mahayanskom manastiru Deset hiljada Buda u Kaliforniji, gde mirno umire 28. decembra 1997. godine.

Literatura[uredi - уреди]

Spoljašnje veze[uredi - уреди]