Umjetnički aktivizam
Umjetnički aktivizam ili artivizam sintagma je relativno novijeg datuma. Na engleskom govornom području navode se pojmovi art activism, activist art, artistic actions, ili political performances kao subkategoriji tzv. cultural performances, a u posljednje vrijeme pojavljuje se i termin artivism. Ovi se termini smatraju neologizmima za dugo korišten pojam društveno angažirane umjetnosti. Pojam umjetnički aktivizam ovdje se navodi onako kako ga koristi Miško Šuvaković u tekstu "Art and Activism in Yu and Ex-Yu 1968 - 2008" objavljenom u Art and Activist Reader.
Sam pojam aktivizam također je neologizam. Gavin Grindon navodi termin 'aktivist' ('activist') kao modernistički neologizam koji se odnosi na nekoga tko primjenjuje anarhističke strategije direktne političke akcije.[1] Prema oxfordskom rječniku iz 2007. activism je izvedenica od riječi activist koja označava osobu koja nastoji postići političke ili društvene promjene, pogotovo kao član neke organizacije koja ima određene ciljeve.
Umjetnički se aktivizam temelji na kritičkom i subverzivnom umjetničkom činu unutar društva i kulture,[2] a koristi se različitim praksama kao što su predavanja, izdavaštvo, emitiranje u medijima, filmska produkcija, (samo)organizacija, (samo)edukacija, društvena akcija, društvena teorija, suradnja s građanskim organizacijama i inicijativama, zajedničke radionice, izložbe i publikacije u organzaciji umjetnika, mail art, ulične intervencije, grafiti i ideja političkih demonstracija kao umjetnosti.
Kraj 60-ih godina 20. stoljeća obilježen je studentskim prosvjedima diljem svijeta da bi se mijenjao status quo, propitivale normativne društvene vrijednosti te opiralo institucijama moći s ekskluzivnom vlašću nad javnim diskursom.
Povijesni razvoj[uredi | uredi kod]
Kod umjetničkog aktivizma radi se o društveno angažiranoj umjetnosti, a tragovi takve umjetnosti mogu se naći i kod dadaista. Danas društvena umjetnost zbog svojeg drukčijeg društveno-političkog konteksta, ima drukčije sadržaje, ali uvijek je bila usmjerena na to da prokazuje, problematizira, upućuje na goruće društvene probleme zajednice u kojoj je nastajala. Na dadaiste i njihova protestnu imaginaciju utjecali su zapadnoeuropski radnički emancipacijski pokreti 19. stoljeća. Njihovi simbolički napadi na kulturu potječu iz prakse društveno-emancipacijskih pokreta, npr. napada sufražetkinja na umjetnost 1914. godine.[3] Dadaisti preuzimaju proteste iz društvenih pokreta te ih prenose u formu izražavanja, u performativni model, ali uvijek s porukom, refleksijom na društveno-političku situaciju koju podvrgavaju kritici. Iako su odnosi između umjetnosti i politike bili sastavni dio cjelokupne vizualne kulture tijekom povijesnih avangardi s početka 20. stoljeća, dadaisti, kao dio tih radikalnih avangardi, nisu koristili termine aktivisti, umjetnički aktivizam, i sl.
Kod umjetničkog aktivizma, umjetnost se koristi u svrhu političke poruke, odnosno socijalnog angažmana, pa njezina povijest doseže dalje od početka 20. st., gdje je bilo društveno angažiranih pokreta. Njezina glavna karakteristika je subverzivnost. Provokacija, bijes, uvreda, prosvjedne šetnje, govori, plakati, slogani, blasfemija, transvestizam, javna okupljanja s protestnim instrumentarijem su metode koje su koristili i društveni pokreti i dadaisti u svojim protestnim akcijama o kojima nije sačuvano mnogo dokumentacije. Jedna od najpoznatijih dadaističkih akcija[4] zbila se početkom 1919. tijekom Spartakističke pobune, nakon ubojstva Rose Luxemburg, kada su izveli javni performans kombinirajući estetiku religioznih, vojnih i političkih okupljanja i dijelili svoje letke Svakom čovjeku njegova nogometna lopta, što su kasnije usvojili radnički pokreti kao slogan.
Vidi još[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Usp. Gavin Grindon, Surrealism, Dada, and the Refusal of Work: Autonomy, Activism, and Social Participation in the Radical Avant- Garde, Oxford Art Journal, 34, 1, 2011; str. 92.
- ↑ Usp. Miško Šuvaković, Art and Activism in Yu and Ex-Yu 1968 – 2008, Art and Activist reader, str. 8.
- ↑ Usp. Gavin Grindon, Surrealism, Dada, and the Refusal of Work: Autonomy, Activism, and Social Participation in the Radical Avant- Garde, Oxford Art Journal, 34, 1, 2011; str. 90.
- ↑ Usp. Gavin Grindon, Surrealism, Dada, and the Refusal of Work: Autonomy, Activism, and Social Participation in the Radical Avant- Garde, Oxford Art Journal, 34, 1, 2011; str. 91.