Psihopatija

Izvor: Wikipedia

¸

Broom icon.svg Ovom članku ili jednom njegovom delu je potrebno sređivanje da bi se dobio kvalitetniji članak. Sređivanje podrazumeva dodavanje interviki-veza, kategorizaciju, unutrašnje povezivanje, razlamanje teksta i slična uređivanja, kako bi se dobio karakter pravog Vikipedijinog članka.
Pogledajte kako se menja strana za pomoć, ili stranu za razgovor. Uklonite ovaj template kada završite.

PSIHOPATIJA (SOCIOPATIJA) je trajni poremećaj ličnosti, odnosno stanje koje se u ponašanju više ili manje razlikuje od prosjeka (psihopatska ličnost). Riječ je o ograničenim ličnostima, na prijelazu duševnog zdravlja i bolesti većinom bez intelektualnih poremećaja, čak intelektualno natprosječnima. Glavne su promjene na emocionalno-voljnom planu ličnosti. Prvotno se smatralo da zbog njih trpi samo okolina (agresivnost, asocijalnost, i anti-socijalnost). No kasnije je utvrđeno da neki i sami pate zbog svoje abnormalne ličnosti (depresivnost, suicidni psihopati). Nikad ne dosežu dimenzije psihotičnosti premda mogu pokazivati neke simptome ili sindrome slični pojedinim duševnim poremećajima (shizoidni, paranoidni, nestabilni, ekscentrični, depresivni, hipomanični i dr.).

PSIHOPATE ,, daltonisti za ljudska osjećanja i društvene moralne vrijednosti,,


Uzroci psihopatije[uredi - уреди]

Uzrok psihopatije, kao i ostalih poremećaja ličnosti, može biti loša socijalizacija u ranom detinjstvu, genetske karakteristike, kao i posledice telesnih i duševnih oboljenja. Najčešći su uzroci da su psihopate u djetinjstvu ili pretjerano strogo vaspitavane tj.kažnjavan ili su bili prepušteni sami sebi tj. zanemareni. Psihodinamičari tumače psihopatiju slabošću ega, zbog čega dolazi do izražaja nekontrolirano ispoljavanje nagona, ali i slabošću super-ega, što se očituje u nemogućnosti pridržavanja moralnih normi. Nepovoljni nasljedni činitelji, kao i činitelji okoline oblikuju psihopatske ličnosti. Terapijski pokušaji gotovo da nemaju uspjeha. Definicija i značenje pojma psihopatije i nadalje se raspravljaju.


Karakteristike psihopatije

Klasični psihopata odlikuje se - potpunim odsustvom savjesti - kao jedne važne osobine koju posjeduju normalni ljudi. On će se služiti svim sredstvima da ostvari svoje ciljeve. Radi se o ljudima koji su većinom - po samoj svojoj suštini – zli. Normalnim ljudima savjest na neki način služi kao kočnica, tako da će oni većinu svojih postupaka ‘vagati’, težeći tome da ne povrijede druge prilikom ostvarenja svojih ciljeva. Međutim, nemajući savjest u sklopu svog bića, psihopata se nalazi u jednoj situaciji u kojoj on ima veliku ‘prednost’ nad normalnim čovjekom. Njega ništa ne može da koči, osim možda onih pravila uspostavljenih u okviru pravnog sistema društva. Najčešći opisi psihopata su: "Oni mogu biti simpatični," "Šarmantni," "Inteligentni," "Oprezni," "Impresivni," "Mogu da ostavljaju utisak nekoga u koga se čovjek može pouzdati," i "imaju mnogo uspjeha u zavođenju žena": Međutim, "oni su neodgovorni," "rušilački nastrojeni" i slično. Veliku konfuziju pravi to što psihopate imaju dosta osobina koje mnogi normalni ljudi smatraju poželjnim ili zavidnim. Na primjer, oni često ostavljaju utisak jednog nevjerovatno čvrstog samo-pouzdanja. U mnogim slučajevima ispoljavaju jednu "nadprirodnu magnetičnu privlačnost za pripadnike suprotnog pola". Psihopate boluju od jedne stvarne mentalne bolesti koju on označava kao – potpuni i neizlječivi nedostatak osjećanja. Ukoliko psihopata uopšte nešto osjeća, onda su to emocije najpliće vrste. On čini bizarne i samo-destruktivne stvari zato što je potpuno imun na konsekvence koje bi normalnog čovjeka ispunile osjećanjima srama ili griže savjesti. Ono što bi drugi u tom smislu smatrali katastrofom, za njega predstavlja samo jednu malu nezgodu ili "čistu sitnicu". Psihopatija je sasvim uobičajena u ljudskom društvu. On takođe navodi da postoji mnogo slučajeva psihopata koji normalno rade kao biznismeni, doktori, pa čak i – psihijatri! Oni izgledaju u svakom pogledu kao normalni ljudi, samo što im nedostaje duša tj.savjest. Taj nedostatak karakteristika duše, čini ih veoma efikasnim "mašinama". Oni mogu biti briljantni, mogu da pišu naučne radove, mogu da IMITIRAJU riječi pune emocija (veoma su uspješni glumci), međutim, vremenom postaje sve jasnije i jasnije da te njihove riječi nisu u skladu s njihovim ponašanjem. ("Po njihovim plodovima poznaćete ih.") Oni su tip čovjeka koji će u jednom momentu tvrditi kako je strahovito pogođen bolom usljed smrti nekog bliskog prijatelja ili člana porodice, a u sljedećem momentu će otići na neku žurku ili u disko klub - "da bi to zaboravio". Čini se da oni to STVARNO zaborave. S obzirom da su veoma efikasne mašine, kao kompjuteri, u stanju su da obavljaju veoma kompleksne radnje koje su zamišljene tako da izazovu druge da im ovi daju svoju podršku za ono što oni žele. Na taj način mnoge psihopate su u stanju da dostignu visoke pozicije u društvu. Tek nakon dužeg vremena njihove kolege i saradnici postaju svjesni činjenice da je njihov uspjeh i napredak zasnovan na gaženju drugih ili kršenju njihovih prava. Iako su potpuno indiferentni što se prava drugih tiče, oni često kod drugih ljudi veoma spretno inspirišu osjećaj iskrenog povjerenja. Psihopata nikada ne smatra da s njegovom psihom nešto nije u redu, te tako ne osjeća ni potrebu da treba nešto da mijenja u vezi svog ponašanja. Osim što su egocentrični, oni su često i narcisoidni. Narcisoidnost je samo jedna od njihovih karakternih crta. Rijetko kad dolaze u sukob sa zakonom, dok istovremeno čine strahovite štete članovima svojih porodica, prijateljima i kolegama s posla. Psihopate se najčešće druže samo s onima od kojih mogu imati neke koristi. Za psihopatu je najvažnija jedino njegova "glad," a sve ostalo je za njega ‘tamo negdje daleko’, osim ukoliko se to ne može apsorbovati s njegove strane u smislu neke vrste "hrane". Za njega postoji samo jedno pitanje: "Da li se to može na neki način iskoristiti" ili – "da li ja mogu nešto od toga dobiti," a sve ostalo je od strane njegovih nagona rangirano kao manje vrijedno. Ukratko, psihopata je – predator ili grabljivac. On se kamuflira uz pomoć jedne "maske trezvenosti," a onda slično grabljivim životinjama tiho i neprimjetno prati svoju žrtvu, izdvaja je iz stada, približava joj se i krši njen otpor. Dobri su stratezi i veoma dobro se maskiraju koristeći sve vrste riječi, gestova laži i manipulacija – kako bi uvukli žrtvu u svoju zamku. U mnogim slučajevima oni će prethodno skupiti što je moguće više informacija o svojim žrtvama, saznati sve njihove vrline, slabosti i mane, te će igrati na te karte koliko god je to moguće i kako im to odgovara. Iako nemaju savjesti, oni će još u svojoj mladosti primjetiti tu "čudnu" osobinu kod drugih, te će taj problem prilično brzo intelektualno premostiti, a onda će svoje žrtve često manipulisati tako što će se oslanjati ili apelovati na - NJIHOVU savjest. Psihopata će vas uvijek optužiti da radite ono što on radi ili namjerava da uradi. U svakoj interakciji između psihopate i normalnog čovjeka sa potpunim opsegom emocija, psihopata uvijek pobjeđuje. Psihopate se često nazivaju i "vukovima u jagnjećoj koži." Za razliku od otvoreno agresivnih psihopata, mnogo više je onih koji spadaju u grupu tzv. ‘skriveno-agresivnih ličnosti’ (eng. covert-aggressive personalities). Glavne karakteristike su im sljedeće: 1. Uvijek nastoje da se stvari rade onako kako oni misle da treba i jedino im je njihova ‘pobjeda’ na pameti. 2. Ambiciozni su kad se radi o sticanju moći i dominaciji nad drugima. Oni uvijek teže da budu oni koji su gore i da kontrolišu druge. Koriste cijeli jedan arsenal suptilnih i efikasnih strategija kako bi zadobili prednost u međuljudskim odnosima. 3. Mogu da budu veoma kulturni, šarmantni i zavodljivi. Oni znaju kako da dobro izgledaju i kako da pobjeđuju, ‘otapajući’ našu odbranu. Oni znaju šta će vam reći kako bi vi zaboravili na onaj svoj ‘osjećaj u stomaku’ koji vam govori da im nipošto ne vjerujete, a onda im dali sve ono što oni žele. 4. Mogu da budu beskrupulozni, podmukli, i osvetoljubivi borci. Znaju kako da kapitaliziraju na svakoj čovjekovoj slabosti a pojačaće svoju agresivnost ukoliko primjete da se posrnuli. Oni znaju kako da uhvate čovjeka u momentu kad je ovaj nesvjestan i nepripremljen. Ukoliko smatraju da ste ih u nečemu nadmašili ili da ste dobili više od njih, oni će to pokušati da preokrenu u svoju korist ili da vam se osvete. Oni bitku ne smatraju završenom sve dok oni ne pobijede. 5. S obzirom da nemaju savjesti, ne postoji ništa što može da ih koči. Oni znaju da razlikuju ispravno od pogrešnog, ali ne dopuštaju ničemu da im stoji na putu do onoga što žele. Prema njima, cilj uvijek opravdava sredstvo. Tako, su skloni da varaju i sebe i druge u vezi onoga što stvarno rade. 6. Eksploatišu ljude s kojima su u vezi. Gledaju na ljude kao na pijune u njihovoj životnoj igri. Gnušaju se svake slabosti i iskorištavaju svaku slabost koju nađu kod protivnika.

Psihopate su često dobri stratezi, međutim, nisu u stanju da vide suštinu stvari, većinom su preokupirani vanjskim izgledom ("ambalažom") a nisu u stanju da uče na osnovu vlastitih iskustava, kao što je to slučaj s normalnim ljudima. 1. Nemaju smisla za određivanje kada je stvarno potrebno da se bore a kad nije, niti imaju osjećaj za ‘fer-borbu’. Za njih svakodnevni život predstavlja jednu bitku i svako ko im stoji na putu da ostvare ono što žele, automatski se smatra neprijateljem. Opsjednuti su ‘pobjedama,’ uvijek su spremni i voljni za borbu. 2. Ne mogu da shvate da se dugoročne pobjede mogu ostvariti i tako da se ponekad nekome malo i popusti. 3. Konstruktivna ili fer borba njima je nepoznata. Smatraju da je svaka fer borba riskantna, tj. sa prevelikom mogućnošću za gubitak. Ili jednostavno, oni sebi ne mogu dopustiti nikakav rizik ukoliko su sigurni da na jedan nepošten način mogu doći do pobjede. Njih mahom zanimaju samo kratkoročne pobjede. 4. Nisu u stanju da prevaziđu svoju sebičnost i egocentričnost. Ne mogu shvatiti da nemaju pravo na baš sve što žele. Nakon svake uspješne manipulacije drugih, njihov ego postaje sve veći. 5. Ne mogu istinski da poštuju druge ljude niti da osjete empatiju. Znajući emotivne slabosti kod drugih, majstori su u pritiskanju pravih ‘dugmadi,’ kako bi kod drugih izazvali željene emocionalne reakcije.


,,Ček-lista,, za provjeru psihopatije


Dr Robert Hare američki psiholog jedan od svjetskih eksperata za psihopatiju je napravio listu opisanih karakteristika koje su svojstvene psihopatama, takozvanu ,,Ček-lista,, za provjeru psihopatije: 1. SLATKORJEČIVOST I POVRŠINSKI ŠARM – tendencija ka milozvučanosti i uglađenosti; privlačnost, šarmantnost; glatkost i tečnost govora. Šarm psihopate ni u kom slučaju ne sadrži u sebi tragove stida, samo-svjesnosti, niti on ispoljava strah od bilo čega. Psihopati nikad ne zastaje jezik u grlu. Oni su se oslobodili od društvenih pravila ponašanja kao npr. kod razgovora, odnosno, uzimanja riječi kad na njih dođe red. 2. GRANDIOZNA SAMOVRIJEDNOST – jedan uveliko naduvan pogled na svoje sposobnosti sa pretjeranim samopouzdanjem, jaka tvrdoglavost, samouvjerenost i hvalisanje. Psihopate su arogantni ljudi koji vjeruju da su superiorna ljudska bića. 3. POTREBA ZA STIMULACIJOM ili SKLONOST KA DOSADI – jedna prekomijerna potreba za novim, neobičnim, uzbudljivim iskustvima odnosno stimulacijama koje izazivaju uzbuđenje; vole da rizikuju tj. skloni su upuštanju u riskantne radnje. Psihopate često imaju lošu samo-disciplinu kod potpunog izvođenja zadataka, zato što im brzo postaje dosadno. Na primjer, nisu sposobni da obavljaju isti posao duže vremena, ili da obavljaju zadatke koje oni smatraju glupim ili rutinskim. 4. PATOLOŠKO LAGANJE – može biti umjereno ili pretjerano; u umjerenoj formi oni će biti lukavi, prepredeni, prevejani, tajanstveni i bistri; u eksteremnoj formi, oni će biti varalice, lažovi, podmukli, beskrupulozni, manipulativni i nepošteni. 5. VARANJE I MANIPULACIJA – koriste se obmanama, skloni su svakoj vrsti prevare ili obmanjivanja drugih kako bi stekli neku ličnu korist; za razliku od tačke #4, u stepenu u kome je eksploatacija, bezosjećajnost i nemilosrdnost zastupljena, što se odlikuje nedostatkom obzira za osjećanja i patnju njegovih ili tuđih žrtava. 6. NEDOSTATAK KAJANJA ILI OSJEĆAJA KRIVICE – nedostatak osjećanja ili obzira za gubitak, bol i patnju žrtava; tendencija ka ravnodušnosti, nepristrasnosti, hladnokrvnosti i potpuni nedostatak svake empatije. Oni to većinom ispoljavaju ohološću, prezirom ili omalovažavanjem svojih žrtava. 7. PLITKA OSJEĆANJA – emocionalno siromaštvo, ograničen opseg ili dubina osjećanja; ispoljavanje hladnoće uprkos izraženim znakovima društvenosti od strane drugih. 8. NEOSJETLJIVOST I NEDOSTATAK EMPATIJE – nedostatak osjećanja prema ljudim uopšte; hladni, prezrivi, bezobrazni, bezobzirni i netaktični. 9. PARAZITSKI ŽIVOTNI STIL – jedna namjerna, manipulativna, sebična i eksploatatorska finansijska zavisnost od drugih koja se odražava nedostatakom njihove motivisanosti, niskom samo-disciplinom i nesposobnošću da započnu ili ispune svoje obaveze. 10. LOŠA KONTROLA PONAŠANJA – izražavanje iritacije, dosade, nestrpljivosti, prijetnje, agresivnosti ili verbalno vrijeđanje drugih; nedovoljna kontrola ljutnje i temperamenta; ponašaju se prenagljeno. 11. PROMISKUITETNO SEKSUALNO PONAŠANJE – niz kratkih, površnih, mnogobrojninih seksualnih afera i nasumično biranje seksualnih partnera; održavanje nekoliko "ljubavnih" veza u isto vrijeme; stalna tendencija ka navođenju drugih na seksualne aktivnosti ili pričanje s ponosom o svojim osvajačkim uspjesima i seksualnim avanturama. 12. RANI PROBLEMI U PONAŠANJU – razne vrste ponašanja u periodu do 13 godina, uključujući laganje, varanje, vandalizam, nasilje nad slabijim, seksualne aktivnosti, podmetanje požara, drogiranje ljepkom, korištenje alkohola i bježanje od kuće. 13. NEDOSTATAK REALNIH DUGOROČNIH CILJEVA – nesposobnost ili stalni neuspjeh kod donošenja i izvođenja dugoročnih planova i ciljeva; nomadska egzistencija, besciljnost, nedostatak životnog smijera. 14. IMPULSIVNOST – ispoljavanje postupaka bez predumišljaja i nedostatak reflekcije i planiranja; nesposobnost odoljevanja iskušenjima, kontrolisanja nagona i frustracije; nedostak promišljenosti i uzimanja u obzir mogućih posljedica svojih postupaka; ludo odvažni, nepredvidljivi, nestalni i nesmotreni. 15. NEODGOVORNOST – nisu u stanju da ispunjavaju ili ispoštuju svoje obaveze, kao npr. kod plaćanja računa i vraćanja dugova; aljkavi su na poslu, često odsustvuju s posla; ne ispunjavaju na vrijeme ugovorene posove. 16. NESPOSOBNOST ZA PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI ZA VLASTITE POSTUPKE – nesposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke, kao rezultat nedostatka savjesti; nedostatak predanosti na poslu, antagonistička manipulacija, negiranje svoje lične odgovornosti i pokušavanje manipulacije drugih. 17. MNOGOBROJNE KRATKOTRAJNE BRAČNE VEZE – nisu u stanju da budu privrženi bilo kome ili čemu. 18. MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA – problemi u ponašanju u starosnom dobu između 13 i 18 godina; ispoljavaju kriminalne radnje ili neke druge antagonističke aspekte u smislu eksploatacije, agresivnosti, manipulacije, bezosjećajnosti, bezobzirne tvrdoglavosti. 19. OPOZIV USLOVNOG PUŠTANJA NA SLOBODU – opoziv uslovnog oslobađanja iz zatvora zbog nepromišljenosti, nepažnje ili neredovnog javljanja zakonskim organima. 20. KRIMINALNA VIŠESTRANOST – razne vrste kriminalnih radnji i prestupa, bez obzira na to da li je osoba bila uhapšena ili optužena za njih, osjećaj velikog ponosa kad nekažnjeno obave neke kriminalne radnje. Naravno, samo prisustvo nekih od ovih osobina kod čovjeka, ne znači automatski da on pati od ovog mentalnog poremećaja. Dr Hare se koristi bodovanjem u smislu prisustva i stepena izražajnosti svake od ovih osobina, tako da mu krajnji rezultat indicira da li neko "boluje" od psihopatije ili ne. Ovdje bi trebali napomenuti da će većina normalnih ljudi naći neke od ovih osobina kod sebe, što bi mogla biti posljedica jedne vješto organizovane kampanje "psihopatizacije" (transpersonalizacije) ljudskih bića koja se već odavno uveliko odvija, mahom preko medija, mada se to može desiti i nakon jedne duže neposredne interakcije sa osobama koje pate od ovog mentalnog oboljenja.


PSIHOPATIZACIJA

Kada psihopate zauzmu ključe funkcije u okviru sistema jedne države, tada započinje proces – „psihopatizacije" naroda. Ovaj termin je naravno nezvaničan. Neki psiholozi koriste pojam – transpersonalizacija. Znači, radi se o prenosu psihopatskih osobina i načina razmišljanja na „normalne" ljude.

Stvar komplikuje to što usljed tendencije običnog čovjeka da se identificira sa svojim vođama, uskoro započinje proces ‘psihopatizacije’ naroda, koji je uveliko potpomognut uz pomoć medija, koja su pod njihovom kontrolom. Tako običan čovjek nakon određenog vremena izložen mentalnoj indoktrinaciji (ispiranje mozga i programiranje svijesti) poprima nove osobine, te mijenja način rezonovanja i ponašanja. Mi danas već uveliko igramo na muziku koju nam psihopate sviraju, a o dirigentima i kompozitorima nećemo ovom prilikom. Klasičan primjer za proučavanje same dinamike ove pojave i razvoja ovog ‘fenomena’ je nacistička Njemačka, mada, na žalost, sličnih primjera može se naći bezbroj, kako kroz cijelu našu istoriju, tako i dan danas. Naravno, za područje Balkana ovaj ‘fenomen’ je takođe prilično karakterističan, tako da neki mogu lakše da ga razumiju u kontekstu proučavanja istorijskih događanja na tom području. Ako uzmemo za primjer Hitlerovu Njemačku, može se reći da je samo nakon nekoliko godina vladavine patokratije, većina njemačkog naroda bila ‘transpersonalizirana’ do te mjere da je poslušno slijedila Hitlera koji je bio klasični psihopata, odnosno, njemačku vladu koja je bila sačinjena od sličnih individua, procesom tzv. negativne selekcije. Tako su i aktivnosti koje bi se u nekom normalnom ljudskom društvu karakterisale kao zločin protiv čovječanstva, u Njemačkoj bivale pravdane ostvarivanjem životnih interesa njemačkog naroda. Nekolicina onih čija svijest, vjerovatno usljed prirodne otpornosti, nije bila ‘psihopatizirana’, dolazila je na udar ne samo patokratije nego i transpersonaliziranih individua iz svoje neposredne okoline, ukoliko su otvoreno pokazivali jedan ljudski i zdravorazumski način razmišljanja. Kod psihopatije, nema – empatije. Tako, ni psihopatiziranom čovjeku a kamoli suštinskom psihopati, ne može pasti na pamet da je onaj kome on čini zlo na zahtjev svog vođe ili vlade, takođe ljudsko biće, niti on u većini slučajeva može zamisliti kako se onaj drugi osjeća. On će za svoje postupke UVIJEK imati opravdanje. U mirnim vremenima i u društvima koja nisu pod direktnom vlašću patokratije, psihopate se uzdržavaju od otvorenog nasilja i drugih kriminalnih radnji, samo zbog mogućih zakonskih konsekvenci, dok za vrijeme rata, njima ruke postaju odriješene. [Ovdje moram napomenuti, da za razliku od klasičnih psihopata, tzv. “narcisi” ili osobe koje pate od narcisoidnog poremećaja ličnosti, nisu skloni nasilju prilikom ostvarenja svojih ciljeva i poriva (“sub-kriminalna psihopatija”), mada imaju većinu ostalih osobina koje su karakteristične za suštinske psihopate. Narcisoidi, će takođe, otvoreno podržavati patokratiju i aktivno učestvovati u patokratskom sistemu, ukoliko se on uspostavi]. Na Balkanu se dogodila slična stvar, gdje su individue sa psiho-patološkim mentalnim sklopom prvo stale na čelo nacionalističkih stranki i nacija, onda se okružili sličnim sebi i lojalnim individuama (‘negativna selekcija’), pa izvršili ‘psihopatizaciju’ naroda - a šta se kasnije dogodilo, to smo imali priliku vidjeti. Kad su sukobi otpočeli, čak su i psihopate koje su bile donedavno u zatvoru, u mnogo navrata zauzimale komandne pozicije u vojnim i paravojnim formacijama. Oni su prekonoći postajali hrabri rodoljubi, patriote na braniku svoje otadžbine i svog naroda. Njih su se bojali i njihovi saborci i pripadnici naroda kojeg su oni “branili,” u mnogim slučajevima čak više nego neprijateljska strana. Dakle, u slučaju izbijanja rata, psihopate koriste šansu, te zauzimaju i komandne pozicije u sklopu militarnih i paramilitarnih snaga. Iz rata obično izlaze sa bogatim “ratnim plijenom” ali i kao ratni zločinci, pa čak i “heroji”. Naravno, nisu sve psihopate oni koji su na vlasti, niti su svi koji su na vlasti psihopate. Mnogi od onih koji pate od ovog mentalnog poremećaja su obični ljudi, članovi naše familije, kolege s posla ili prijatelji i poznanici koje mi često volimo da nazovemo “ekscentricima”. (Čini se da je ovaj pojam smišljen jer ljepse zvuči od pojma – psihopata).


PSIHOPATIJA I METODE ZAŠTITE[uredi - уреди]

Bez obzira što psihopate imaju neke zajedničke generalne osobine, svaki slučaj je na neki način specifičan, te ga tako treba i posmatrati. Generalno, s obzirom da se od psihopate ne može očekivati nikakvo dobro, onda je potrebno poduzeti određene mjere zaštite i te mjere moraju biti bazirane na znanju, odnosno, razumijevanju tog mentalnog poremećaja i cijele problematike u vezi toga. Uopšteno govoreći, postoje 3 metode, mada granice između njih ponekad nisu potpuno jasne.

Prva metoda[uredi - уреди]

podrazumijeva presjecanje svih veza, druga, držanje psihopate na distanci a treća je da ulazak u direktan sukob. Za ovu posljednju metodu potrebno je veliko znanje i razboritost.

Problem je u tome što psihopatija ima i svoju ‘metafizičku’ pozadinu, odnosno, postoje tu neke stvari koje su naoko nevidljive ali se događaju kod interakcije sa psihopatom. Ja bih to ‘slikovito’ opisao kao formiranje jedne “eterične” veze između psihopate i žrtve. Radi se o nečemu sličnom jednom nevidljivom “crijevu” koje on “zakači” za žrtvu i kroz koje je u stanju da crpi energiju iz nje, odnosno, djeluje na nju čak i kad nisu u fizičkom kontaktu (mada, kako se čini, ta energija ne završava kod njega). S tim u vezi, nije slučajno što ih neki nazivaju “energetskim vampirima”. Dakle, oni su takođe u stanju da utiču na čovjeka, mijenjaju njegovo psihičko stanje i raspoloženje sa distance, za šta ću možda navesti neke primjere u nekoj od sljedećih poruka na ovu temu.Istovremeno, u svom normalnom stanju, psihopata djeluje kao PREDATOR!

Dakle, na kraju se sve svodi na to - kao da je neko stavio u arenu normalnog čovjeka i psihopatu gdje su oni na neki način osuđeni da vode bitku “na život i smrt”. Što je najgore, normalan čovjek često nije ni svjestan gdje se nalazi nalazi i s kim, a o poznavanju nekih efikasnih metoda odbrane, da ne pričamo!?

S obzirom da se tu često radi radi o spašavanju “žive glave” odnosno “razuma” ili integriteta čovjekovog bića, prva metoda je ono što se najčešće preporučuje. Dakle, presijecanje svih veza. Međutim, nekada to nije lako, pogotovo ukoliko shvatimo da neki član naše porodice, odnosno, rodbine potpada pod tu kategoriju. Istovremeno, činjenica je da ukoliko je npr. čovjekov bračni partner psihopata, taj čovjek nema šanse za bilo kakav napredak u životu. Ako zamislimo da u takvom braku ima i djece, onda je komplikovanost situacije jasna. Istovremeno, jedino rješenje podrazumijeva prekid veze ukoliko se nastoji sačuvati lični integritet.

Ukoliko je neko od rodbine psihopata, u lakšim slučajevima može se preduzeti strategija koju je Gurdžijev nazvao “igranje uloge”. Na primjer, ukoliko te ta osoba posjeti, onda igraš ulogu dobrog domaćina čisto da bi olakšao život i sebi i drugima. Istovremeno znaš da je stvar privremena i težiš da izbjegneš svaki konflikt. Kod konverzacije se držiš tema koje su bliske toj osobi i ne zalaziš nigdje duboko. To je vrsta konverzacije koju je čini mi se takođe Gurdžijev nazivao “namakanje graha”. Recimo, ako je punica ili svekrva u pitanju, priče o metodama kuvanja pasulja, kiseljenja kupusa, sušenja slanine … itd. mogu se pokazati sasvim korisnim. Naravno, i to može da traži dosta energije, međutim, mnogo manje od one koja bi se utrošila u slučaju izbijanja konflikta. (Ovdje ne moram ni naglašavati da situaciju da ti se ista osoba zastalno useli u kuću, odnosno, neki zajednički život - treba po svaku cijenu izbjeći!)

Druga metoda[uredi - уреди]

Može se koristiti, na primjer, ukoliko ti je neki kolega s posla psihopata, odnosno, neko iz tvoje okoline s kim ne možeš prekinuti sve veze tj. moraš ulaziti u neku vrstu interakcije. To podrazumijeva da čovjek mora povući liniju preko koje ga ne smije pustati a istovremeno uspostaviti određeni vid ko-egzistencije. Ova metoda traži malo veće znanje i lični integritet jer je potrebno psihopati dati na znanje da si ga ‘pročitao’, odnosno, da imaš tu sposobnost da mu se efikasno suprostaviš, ukoliko se za tako nešto ukaže potreba a na njemu je to da se potrudi da se ta potreba ne ukaže. Radi se o nekoj vrsti verbalnog ili prećutnog “dogovora” da jedan ne zalazi na područje drugog. Istovremeno, tu moramo biti na jednom stalnom oprezu. Mi ćemo primjetiti kako on manipuliše druge ali nećemo direktno intervenisati ukoliko on te druge ne pokušava da okreće, odnosno, koristi protiv nas.

U prethodnom izvodu iz materijala kojeg je napisao Lobacevski, pomenuto je da je određeni procenat ljudi “prijemčiv” za psiho-patološki materijal i da oni lako postaju žrtve psihopata, odnosno, marionete u njihovim rukama. Na žalost, prema nekim procjenama tu se radi o otprilike 20% ljudi, što je prilično veliki procenat! (Moguće je da je ovaj procenat i mnogo veći?!) S obzirom na njihovo mentalno stanje, njima se takođe ne može pomoći, niti to treba pokušavati. Takvog, kad bi i uspjeo na silu odljepiti od psihopate on bi se zaljepio za tebe. Njima treba vođa, neko ko će im govoriti šta da misle i šta da rade.

U vezi toga koliko je bitno ne dozvoliti psihopati da pređe ni za “centimetar” određenu granicu koju smo zacrtali, moramo imati na umu neke bitne karakteristike njihovog ponašanja.

“Kamilizacija čovjeka”[uredi - уреди]

Ono što se tu zbiva metaforično je prikazano u sljedećoj paraboli:

Jednom davno spremio se jedan Arapin da pređe preko velike pustinje. Tako, prije nego što je krenuo na put on je dobro napojio i nahranio svoju kamilu, uzeo je sve što mu je trebalo za put a onda su krenuli. Već prvog popodneva počela je pješćana oluja. Arap je brzo postavio šator i zavukao se unutra da se zaštiti od oluje. Ubrzo zatim, kamila mu je rekla: “Gospodaru, pusti me da gurnem nos unutra jer mi pijesak ulazi u njega. Ukoliko se udavim, onda te neću moći prenjeti preko pustinje. Tako je Arap pustio kamilu da gurne nos u šator. Kratko nakon toga, kamila je rekla: “Gospodaru, dopusti mi da sklonim oči pod šator, pijesak mi ulazi u oči, ako osljepim onda neću te moći prenjeti preko pustinje.” Tako je Arap pustio kamilu da skloni oči ispod šatora.” Malo zatim, kamila je opet progovorila: “Gospodaru, pusti me da sklonim uši ispod šatora, …itd.” Na kraju, kamila je naravno istjerala Arapa iz šatora, tako da se on sada našao napolju izložen oluji.

Ovaj proces “kamilizacije” je tipičan za psihopatu. Ukoliko mu počnemo popuštati tj. puštati ga na naš “teren”, on se neće smiriti sve dok ga potpuno ne preuzme. Dakle, čovjek ni u kom slučaju ne smije dopustiti da bude “kamiliziran”. Kamila će pri svemu tome rado da igra na kartu njegove savijesti, dok je ona, istovremeno, – NEMA! Ovdje se mora biti odlučan i beskompromisan!!!

Treća metoda[uredi - уреди]

Je prilično opasna. Nju može primjeniti samo onaj koji poznaje suštinu problematike, kao i sve moguće konsekvence sukoba s jednim psihopatom, pogotvo onih “većeg kalibra”. Tu se radi o ulasku u direktan konfikt sa njim, odnosno, njegovom raskrinkavanju što podrazumijeva uništenje njegove piramide koju je on uporno i mukotrpno stvarao. Psihopata će se ovdje boriti SVIM sredstvima da održi svoj položaj i kontrolu. Ovdje normalan čovjek mora istovremeno raditi na odbrani i napadu. Ovo se primjenjuje kad čovjek odredi na osnovu lične percepcije da je neki psihopata “prevršio svaku mjeru”. Tu se mora imati na umu da sve to može ići čak dotle da psihopata neće prezati ni od toga da fizički likvidira ‘napadača’ a istovremeno psihopata kojem je srušena njegova piramida često ima tendenciju da izvrši samoubistvo jer mu tada život postaje besmislen. Stvar je po svojoj suštini tragična.


Biološke osnove psihopatije


Istraživanja na području genetičkog nasljeđivanja pokazala su statističke rezultate koji bi mogli da izazovu žučne socijalne i političke reakcije, – stvarna tendencija čovjeka da posjeduje određene psihopatske karakteristike djelomično potiče iz krvi, možda čak i do nekih 50%. Kad govorimo o nasljeđivanju atletskih karakteristika ili introvertnosti, ili čak bipolarnog poremećaja ili šizofrenije, onda ta informacija nekako i nije toliko šokantna. Međutim, kad se radi o psihopatskim tendencijama, onda već jeste, jer su tu iste statističke metode korištene. Važno je naglasiti da se ove ekstremno kompleksne karakteristike najvjerovatnije ne određuju od strane samo jednog gena, nego su skoro sigurno oligogenične, što podrazumijeva da su uzrokovane od strane više gena sa uzajamnim dejstvom.... Jedna važna veza sa neurobiloško-bihejvioralnim segmentom tog lanca mogla bi da se sastoji od promijenjenog funkcionisanja cerebralnog korteksa (moždane kore) psihopate. Neke od najinteresantnijih informacija u vezi toga kako moždana kora funkcioniše kod psihopatije dolaze nam iz naučnih radova na temu - kako ljudska bića procesiraju jezik. Normalni ljudi reaguju na emocionalno nabijene riječi mnogo brže i mnogo intenzivnije nego na riječi koje su neutralne. Istraživanja indiciraju da mozak normalnih ljudi prati, pamti i prepoznaje riječi koje se odnose na emocionalna iskustva mnogo bolje nego riječi koje su emotivno-neutralne. Kod psihopata, to nije tako, oni reaguju na riječi sa emocionalnim nabojem isto kao što reaguju i na neutralne riječi. To podrazumijeva da za njih riječi nabijene emocijama nemaju nikakvo dublje značenje. One se urezuju u njihov mozak isto kao i sve druge riječi." Psihopate pokazuju povećanu cirkulaciju krvi u temporalnim režnjevima mozga kada trebaju da riješe neki zadatak koji sadrži u sebi emotivne riječi. Kod normalnih ljudi do takve pojačane cirkulacije krvi dolazi u slučajevima kada moraju da riješe neki malo teži problem intelektualne prirode. Drugim riječima, psihopate koje su pokušavale da riješe neke zadatke koji su bili bazirani na emotivnim riječima, što za normalne ljude ne bi bio nikakav neurološki problem, psihički su reagovali manje više kao da im je bilo dato da riješe neki problem iz algebre. Implikacije svega ovoga su zapanjujuće… Psihopatija je nešto mnogo više od nedostataka savijesti, što je samo po sebi već dovoljno tragično. Psihopatija je nesposobnost da se procesira jedan emocionalni doživljaj, uključujući ljubav i pažnju, osim kad jedan takav doživljaj može da se KALKULIŠE kao jedan hladni intelektualni zadatak."


Socijalne osnove psihopatije

Psihopate još od rane mladosti primjećuju da se razlikuju od većine drugih ljudi a imaju sposobnost da se međusobno prepoznaju i udružuju. S tim u vezi, oni često spadaju među one koje nalazimo u kojekakvim polutajnim i tajnim društvima tipa masonskih, rozenkrojcerskih itd… te uz pomoć tih društava, slično ćelijama raka, napreduju kroz sve pore društvenog sistema i zauzimaju ključne funkcije, protežirajući jedan drugog. Oni koji su imali priliku da upoznaju neke osobe koje se predstavljaju duhovnim guruima ili adeptima u nekim ezoteričkim društvima, vidjeće da čak i tamo vrvi od njih. Često zauzimaju karakterističnu pozu odavajući utisak "nekoga ko raspolaže nekim tajnim znanjem" dok se prema drugima, koji ne pripadaju njihovoj kliki, često ponašaju arogantno ili sa prezirom. U suštini, ovdje se radi o – "duhovnim teroristima." Psihopate su veoma probitačni kad se o napretku na hijerarhijskim ljestvicama radi, bilo da se radi o politici, religiji, multinacionalnim korporacijama…pa, čak i zdravstvenim ustanovama. Oni se koriste svim sredstvima kako bi se popeli ‘gore’. Vrlo su prevejani, podmukli i od njih često možemo da doživimo onaj čuveni osjećaj - "kao da nam je neko zabo nož u leđa”. Psihopate često nalazimo među nacionalnim vođama ili nacionalističkim i vjerskim fanaticima koji su sposobni da svojim fanatizmom "zaražavaju" druge, a onda manipulišu njima kako im to odgovara. Kad se psihopata npr. zadesi u okviru neke religijske hijerarhije, njegove lične želje i ciljevi automatski se pretvaraju u – Božje, a kad je ostvarenje Božjih ciljeva u pitanju, onda se to radi po SVAKU cijenu i sva sredstva su dozvoljena. Takve individue su u stanju da na jedan veoma vješt način manipulišu čovječanstvo i nanesu mu strahovite štete. Inkvizicija je samo jedan od primjera na osnovu kojeg se može vidjeti koliko daleko to može da ide. Uostalom, sam podatak da ih nalazimo čak i među psihijatrima i psiholozima, dovoljno govori. Dakle, prema nekim zvaničnim podacima, 4% ljudske populacije na našoj planeti ‘boluje’ od psihopatije (ili sociopatije).... Znači, radi se o 4 čovjeka na stotinu. Ta brojka uopšte nije mala! Danas, postoje sasvim pouzdane metode za dijagnostiku ovog oboljenja. Psihopate su veoma opasne po ljudsko društvo, pogotovo kad se nalaze na pozicijama vlasti, kao npr. na mjestu predsjednika države, ili na drugim pozicijama vlasti s kojih se upravlja životom u nekoj državi ili na ovoj planeti. U jednom naprednom humanom društvu psihopatama se ne bi moglo dozvoliti da obavljaju funkcije i drže pozicije sa kojih mogu ugrožavati živote i dobrostanje drugih ljudskih bića.

Kod slučajeva psihopatije, uspješna terapija ne postoji. duša, ljudska savjest i osjećanja, ne mogu se nekome dati uz pomoć savjetovanja, pilule ili injekcije. S tim u vezi mnoge žrtve psihopata čine grešku pokušavaju’i ih ‘prevaspitati’, ukoliko se npr. radi o članovima porodice, partneru ili prijatelju, pa na kraju zapadaju u psihičko stanje koje neki psiholozi nazivaju „sindromom poker mašine”. Poznato je da ljudi koji često igraju na tim aparatima, stalno ubacuju u njih novac, međutim uvijek dobivaju mnogo manje nego što investiraju. Nakon određenog vremena nastupa faza nadanja da će jednim većim dobitkom nadoknaditi do tada potrošeni novac. U tom smislu, logika im govori da ukoliko prestanu da se kockaju, onda će njihov novac ostati nepovratno izgubljen a toliko mnogo su uložili. Onda oni tako igraju sve dok ih mašina potpuno ne ‘iscrpi’ od novca-energije, nesposobni da prekinu igru sve dok potpuno ne pokleknu. Neke psihopate, veoma lako zauzimaju i „jadan ja” (ili „jadna ja”) pozu, kad primjete da je njihova pozicija neposredno ugrožena, odnosno kad im percepcija kaže da se nalaze pred neposrednim gubitkom. U toj fazi oni će igrati na neku slabost žrtve, pokušavajući aktivirati njenu savjest i različita osjećanja koja proizilaze iz nje. Ukoliko im to pođe za rukom, žrtva će nakon prilično kratkog vremena primjetiti da se ovi ponašaju opet isto, kao i prije. Dakle, za psihopate nema uspješne terapije. Tretirati se mogu samo njihove žrtve, međutim, sa pravilnim pristupom ovoj problematici, psihopate je moguće ‘neutralisati’ odnosno spriječiti njihovo pogubno dejstvo na nas. Pa na kraju opet kao I na počeku treba napomenuti da ignorisanje psihopatije kao važnog dijela objektivne realnosti, čini čovjeka slijepim, ranjivim i lakom žrtvom tih individua.











Literatura:

1. www.galaksija.com/planeta/psihopatija_i_politika.

2. en.wikipedia.org/wiki/Psychopathy

3. www.psihologija.edu.rs/literatura/

4. http://www.amfiteatar.org/sociopata

5. www.psihologijanis.org