Partholón

Izvor: Wikipedia

Partholón je prema irskim srednjovjekovnim legendama i tradiciji bio vođa druge grupe ljudi koja se naselila u Irskoj, odnosno prve nakon biblijskog Potopa. Ona je došla 2680. pne. prema kronologiji Annals of the Four Masters, 2061. pne. prema Keatingovoj kronologiji, odnosno u doba Abrahama prema drugim irskim historičarima. Vjeruje se da je u pitanju izum iz kršćanskog doba,[1] odnosno da je ime posuđeno od ličnosti 'Bartholomaeus' koji se pojavljuje u kršćanskim historijskim tekstovima sv. Jeronima i Izidora Seviljskog.

Najstariji spomen Partholónovog naseljavanja je u Historia Brittonum, britanskoj latinskoj zbirci tekstova iz 9. vijeka koja se pripisuje Neniju. U njoj se navodi kako je "Partolomus" došao u Irsku sa hiljadu sljedbenika, te su se namnožili sve dok ih nije bilo četiri hiljade; tada su u jednom tjednu svi pomrli od kuge.

Irski tekst Lebor Gabála Érenn (Knjiga invazija Irske), sačinjena u 11. vikeku, je detaljnije. Prema njoj je Partholón bio sin Sere, sin Srua, potomka Magoga sina Jafeta sina Noe. U Irsku je došao sa Bilskog istoka putujući preko Anadolije, Grčke, Sicilije i Iberije te došli u Irsku 300 ili 312 godina iza Potopa. To se dogodilo u utorka 14. maja, kada su se iskrcali u Inber Scéneu (Kenmare u Južnom Kerryju). To iskrcavanje se navodno dogodilo u šezdesetoj Abrahamovoj godini. Zajedno sa Partholonom su bila supruga Dalgnat i tri sina - Sláine, Rudraige i Laiglinne - sa suprugama po imenu Nerba, Cichba iCerbnad, te hiljadu sljedbenika.

Seathrún Céitinn u zbirci Foras Feasa ar Érinn iz 17. vijeka opisuje Partholóna na nešto drukčiji način. Prema njemu je Partholon bio sin Sere, kralja Grčke, koji je iz domovine pobjegao ubivši oca i majku. U napadu na roditelje je ostao bez lijevog oka. On i sljedbenici su otplovili iz Grčke, te su preko Sicilije i Španije došli u Irsku nakon sedam godina plovidbe.

U vrijeme Partholónovog odlaska su u Irskoj postojala samo tri jezera, devet rijeka i jedna ravnica. On je raskrčio još četiri ravnica, a još sedam jezera je izviralo iz tla. Tri godine nakon dolaska Partholón je porazio Fomorijance na čelu sa Cíocalom kod Magh Ithea u prvoj bitci koja se ikada vodila u Irskoj.

Pjesma u Lebor Gabáli, koji proširuje Céitinn, navodi kako su Partholón i supruga živjeli na otočiću u estuariju rijeke Erne. Kada je Partholón putovao svojom domenom, supruga Delgnat je zavela slugu po imenu Topa. Poslije su oboje pili Partholónov ale (pivo), koje se moglo piti samo kroz zlatnu cijev. Vrativši se kući Partholón je otkrio nevjeru prepoznavši okus Delgnatinih i Topinih ustiju na cijevi. Razbješnjen je ubio Topu i ženinog psa. Ali Delgnat se odbila pokajati i optužila Partholóna da je kriv, rekavši da je ostaviti samu istoi što i ostaviti med pred ženom, mlijekom pred mačkom, alat pred zanatlijom, meso pred djetetom i očekivati da nitko neće iskoristiti priliku. To se navodi kao prvi preljub i prva ljubomora u Irskoj. Otok na kome su živjeli se nazvao Inis Saimera po Saimeru, Dalgnatinom psu.

Prema Lebor Gabáli Partholón i njegovi sljedbenici - pet hiljada muškaraca i četiri hiljade žena - umrli su od kuge u jednom tjednu, na Senmagu, "straoj ravnici", kraj modernog Tallaghta. Kasniji izvori navode da je Partholón umro tamo nakon trideset godina boravka u Irskoj, a ostatak naroda 120 godina kasnije, u mjesecu maju. Jedan čovjek je preživio: Tuan, sin Partholónovog brata Starna. Kroz niz životinjskih transformacija je živio vijekovima prije nego što se ponovno rodio kao sin poglavice po imenu Cairell u doba Colm Cillea (6. vijek). On je upamtio sve što je vidio, i Partholónova priča je tako sačuvana.

Partholonov brat Tait je bio pradjed Nemeda.

Prethodi:
Cessair
Mitske invazije Irske
AFM 2680. pne.
FFE 2061. pne.
Slijedi:
Nemed

See also[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  • John Morris (ed) (1980), Nennius: British History and the Welsh Annals
  • R. A. S. McAllister (ed) (1941), Lebor Gabála Érenn: Book of the Taking of Ireland Part 1-5 [1]
  • John O'Donovan (ed) (1848–1851), Annals of the Kingdom of Ireland by the Four Masters Vol 1 [2]
  • D. Comyn & P. S. Dineen (eds) (1902–1914), The History of Ireland by Geoffrey Keating [3]
  • John Morris (1973), The Age of Arthur
  • James MacKillop (1998), Dictionary of Celtic Mythology