Potop (mitologija)

Izvor: Wikipedia
Veliki potop
Veliki potop ilustracija Gustave Doréa
Veliki potop ilustracija Gustave Doréa

Veliki potop je mit koji se nalazi u predanjima mnogih naroda, i gotovo na svim kontinentima. Napoznatiji su sumerski Ep o Gilgamešu, grčki o Deukalionu, hebrejski o Noinoj arci, indijski iz Mahabharate i astečki mit o Nahui-Atlu.

Karakteristike i geneza mita o velikom potopu[uredi - уреди]

Teoretičari religije slažu se u tom da elementarne prirodne sile požari, potresi, potopi, gromovi imaju istaknuto mjesto u nastanku religije - naročito u paleolitu. Tako se i kod Velikog potopa u svim njegovim varijantama, u suštini radi o jednom - da bog(ovi) pošteđuje dobre, a kažnjava zle, jer ljudi tada nisu mogli objasniti te prirodne kataklizme Zemlje koja je živi planet.

Mezopotamijska verzija velikog potopa[uredi - уреди]

Glavni članak: Ep o Gilgamešu

Prototip biblijske priče o Velikom potopu nalazi se u sumerskom Epu o Gilgamešu. Fragment sa tom pričom (star oko 1400. pne.) iz tog babilonskog epa pronađen je kod Megida u Izraelu. To ukazuje da je ta priča iz Mezopotamije bila poznata u Palestini i prije dolaska Hebreja, jer je Jošua sa Hebrejima zauzeo Kanaan oko 1200. pne.. To arheološko otkriće baca novo svijetlo na starosjedioce Hetite dosad malo poznati narod, koji se danas ukazuje kao jedna od glavnih pokretačkih snaga antike bogate religijske kulture. [1]

Drevni sumerski ep je priča o stvaranju svijeta, izgradnji gradova i Velikom potopu. Prema epu, nakon što je svemir nastao iz pramora i rodili se bogovi, stvoren je čovjek iz gline da obrađuje ​​zemlju, čuva stoku i štuje bogove. [2]U dijelu o Velikom potopu junak je Utnapištim (a ne Noa) ali i njemu jedan od bogova - Ea, dojavi da izgradi brod i tako spasi sebe i sav životinjski svijet, od potopa koji su poslali četvoro bogova da unište pokvareni svijet.

Starogrčka verzija velikog potopa[uredi - уреди]

Glavni članak: Deukalion

Kad je Zeus, kralj bogova, odlučio uništiti sav ljudski rod poplavom, Deukalion je sagradio arku u kojoj su se on i njegova žena Pira - spasili i preživjeli poplavu, a nakon tog i iskrcali se na planini Parnas. Nakon tog su obnovili ljudski rod, bacajući kamenje oko sebe iz kog je izrasli novi ljudi. [2]

Hebrejsko - biblijska verzija velikog potopa[uredi - уреди]

Glavni članak: Noina Arka

Junak biblijske priče o Velikom potopu iz starozavjetne Knjige postanka - Noa, pionir je vinogradarstva, ali i otac Sema, Hama i Jafeta, i na taj način začetnik semitske genealoške linije. On je sinteza najmanje triju biblijskih izvornih tradicija, i slika pravednika koji je sklopio savez sa Jahvom, bogom Izraela, kome priroda budućnost. [2]

Priča počinje odlukom Boga da kazni grešni ljudski rod - tako da ga potopi, ali pritom ipak upozori Nou da se spremi; izgradi brod i sakupi sve za obnovu života na zemlji.

Taj potop se zbio kad je Noi bilo 600 godina, počeo je tako da su se - na 40 dana otvorile sve ustave nebeske (Knjiga Postanka 7,11-12). Voda je lila pet mjeseci i pokrila brda za 15 lakata. Nakon tog je voda počela opadati, pa se 18. dan sedmog mjeseca arka se zaustavila na planini Ararat. Tek nakon tri mjeseca izvirili su planinski visovi, pa je nakon 40 dana Noa počeo puštati goluba da sazna dali da se iskrca. Tek kad mu je golub nakon trećeg leta, donio maslinovu grančicu, odlučio se iskrcati sa svom svojom posadom, 8 ljudi i svim životinjama (od svake vrste po dva). To se zbilo kad je imao 601 godinu.

Indijska verzija velikog potopa[uredi - уреди]

Glavni članak: Mahabharata

U indijskoj verzija mita o Velikom potopu - glavni lik Vaivasvata Manu je kombinacija dviju hebrejskih likova; Noe, koji je spasio život od izumiranja za potopa, i Adama prvog čovjeka. Njega su na potop upozorile ribe, kojima je on pomogao, pa je izgradio čamac kako su mu one savjetovale i tako je spasio čovječanstvo od izumiranja. [2]

Astečka verzija velikog potopa[uredi - уреди]

U astečkom mitu o Pet sunaca, četvrto od njih - Nahui Atl (sunce voda), poplavi zemlju punih 52 godine, pa su se sva bića pretvorila u ribe osim jedne žene i muškarca, koji su se slušajući boga Tezcatlipoca sklonili na ogromno drvo, a njih je Tezcatlipoc pretvorio u svoje pse.

Novije teorije o velikom potopu[uredi - уреди]

Američki geolozi sa Univerziteta Columbia William Ryan i Walter Pitman razvili su teoriju kojom egzaktno pokušavaju dokazati da priče o velikom potopu imaju stvarnu podlogu u fizičkim procesima koji su se tad odvijali na Zemlji. [3]

Po njima za ledenog doba Crno more bilo je slatkovodno jezero okruženo dobrom zemljom, gusto naseljeno jer su tu uvjeti za život bili povoljniji. Oko 12000. pne. pri kraju ledenog doba, Zemlja se počela zagrijavati, pa su se ogromni ledenjaci koji su dotad prekrivali sjevernu hemisferu počeli topiti, a oceani i mora rasti. [3] Tako da se oko 7000. pne. veliki vodeni val iz Mediterana probio kroz Bospor i sručio se na teritorij današnjeg Crno more. Njegova snaga bila je 200 puta veća od Nijagarinih vodopada, pa je more raslo po 15 centimetara svaki dan. [3]Preživjeli stanovnici koji su se spasili usmenom predajom prenjeli su strahote koje su preživjeli, pa su iz tog nastale sve sage o Velikom potopu i Noinoj Arci. [3]

Pomorski istraživač Bob Ballard obavio je istraživanje dna Crnog mora - 1999., neki njegovi nalazi (fosilni ostatci) potvrđuju da se nešto slično zaista možda i dogodilo oko 7000. pne. [3]

Postoje i teorije da se Veliki potop dogodio zbog velikog tektonskog poremećaja koji je tad zadesio Zemlju, tako da se Bospor jednostavno raspuknuo, i da se sve dogodilo puno brže.

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. "Middle Eastern religion" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/381297/Middle-Eastern-religion#ref559710. pristupljeno 19. 09. 2013. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 "flood myth" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/210512/flood-myth. pristupljeno 19. 09. 2013. 
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 "Ballard & The Black Sea" (engleski). National Geographic. http://www.nationalgeographic.com/blacksea/ax/frame.html. pristupljeno 19. 09. 2013. 

Vanjske veze[uredi - уреди]