Neokonfucijanizam

Izvor: Wikipedia

Neokonfucijanizam ili neokonfucijanstvo (pojednostavljeni kineski: 宋明理学tradicionalni kineski: 宋明理學pinyin: Song-Ming Lǐxué često skraćeno na 理學) je moralna, etička i metafizička kineska filozofija temeljena na konfucijanizmu i nastala u doba dinastije Tang zahvaljući filozofima kao što su Han Yu i Li Ao (772-841), a koja je veliki uticaj stekla u doba dinastija Song i Ming.

Neokonfucijanizam je predstavljao pokušaj stvaranja više racionalnog i sekularnog oblika konfucijanizma, odnosno odbacivanja praznovjerja i mističkih elemenata taoizma i budizma koji su dominirali konfucijanističkom misli za vrijeme i poslije dinastije Han.[1] Iako su nekonfucijanci kritizirali taoizam i budizam,[2] te dvije religije su svejedno imali uticaj na njihovu filozofiju, s obzirom da su od njih posuđivali terminologiju i pojedine koncepte. Međutim, za razliku od budista i taoista, koji su metafiziku promatrali kao katalizator duhovnog razvoja, vjerskog prosvjetljenja i besmrtnost, neokonfucijanisti su metafiziku gledali kao vodič za racionalnu etičku filozofiju.[3]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Blocker, H. Gene; Starling, Christopher L. (2001). Japanese Philosophy. SUNY Press. str. 64. 
  2. Huang 1999, p. 5.
  3. Chan 2002, p. 460.

Literatura[uredi - уреди]