Motion Picture Patents Company

Izvor: Wikipedia

Motion Pictures Patent Company (skrać. MPPC; sh. Patentno poduzeće za pokretne slike), također poznata i kao Edisonov trust (engleski: Edison's Trust) bila je organizacija, odnosno trust vodećih filmskih kompanija u SAD koji je djelovao od 1908. do 1918. i čiji je cilj bila uspostava monopola, odnosno potpuna kontrola proizvodnje i distribucije filmova. Činile su ga svi vodeći filmski studiji (Edison, Biograph, Vitagraph, Essanay, Selig, Lubin, Kalem, Star Film Company, American Pathé), vodeći distributer (George Kleine) te Eastman Kodak kao vodeći proizvođač filmske vrpce.

Osnivač MPCC bio je Thomas Edison, koji je zahvaljujući svojim pionirskim eksperimentima sa Kinetoskopom godine 1890-ih uspio dobiti patente vezane uz tehnologiju proizvodnje i projiciranja filma, a potom agresivnim sudskim tužbama nastojao spriječiti druge kompanije da snimaju, distribuiraju i projiciraju filmove, odnosno prisiliti ih da mu isplaćuju patentna prava. Iscrpljeni tužbama, gotovo svi Edisonovi konkurenti su do 1907, ili pristali na njegove uvjete, ili su se preorijentirali na uvoz britanskih i francuskih filmova. Jedini koji je pružao otpor bio je Biograph - među čijim je osnivačima Edisonov nekadašnji glavni inženjer W. K. Dickson - i koga ispočetka Edison nije namjeravao uključiti u trust; Biographova uspješna obrana patenta na tzv. Lathamovu petlju je 1908. prisilila Edisona da sa tim studijem uđe u pregovore i uključi ga u trust, koji je konačno osnovan u decembru 1908.

MPCC je djelovao tako što je Kodak prodavao filmsku vrpcu jedino njegovim članovima; jedino su MPCC-ovi studiji mogli koristiti filmske kamere, a distributeri su jedino mogli prikazivati filmove u vlasništvu MPCC-ovih članova. MPCC je svoje djelovanje, između ostalog, nastojao opravdati brigom za kvalitetu filmova. To se djelomično postiglo uvođenjem iznajmljivanja umjesto prodaje filmova prikazivačima, te tako djelomično spriječilo oštećivanje i kvarenje filmske vrpce; za sve filmove su uvedene jedinstvene cijene iznajmljivanja, pa su i prikazivači i studiji inzistirali na što kvalitetnijem materijalu. MPCC je također služio i kao koordinacija filmskih studija pred vlastima, odnosno odgovarajućim cenzorskim organima u pojedinim državama, gradovima i okruzima. MPCC je svoj monopol uglavnom nastojao ostvariti kroz sudske tužbe i privremene mjere koje su provodili federalni sudski pristavi i drugi organi, mada su u nekim slučajevima korištene usluge "gorila" i organiziranog kriminala.

MPCC-ov sistem je pomogao standardizaciji metoda distribucije i prikazivanja filmova u SAD, ali se nije dugo održao. Nezavisni studiji i producenti su ga zaobišli tako što su se iz New Yorka masovno počeli seliti na Zapadnu obalu gdje je Edison daleko teže mogao nametnuti svoje patente; ta je selidba, između ostalog, za posljedicu imala stvaranje Hollywooda. Godine 1911. je iz MPCC otpao Kodak, koji je ponovno počeo prodavati filmsku vrpcu nezavisnim studijima. Udarac MPCC-ovom monopolu je predstavljala i njegova odluka da se ne snimaju filmovi duži od jedne role, a čije je maksimalno trajanje bilo 13-17 minuta; to je mnoge distributere natjeralo da odbace MPCC-ove filmove te počnu iz inozemstva uvoditi cjelovečernje filmove. Izbijanje prvog svjetskog rata, koje je mnogim etabliranim studijima zatvorilo strana tržišta, također je pogodilo MPCC, ali konačni udarac je bila federalna parnica United States vs. Motion Pictures Patetnts Co. i na njoj temeljena presuda od 1. oktobra 1915. prema kojoj MPCC-ova praksa predstavlja kršenje Shermanovog antitrustovskog zakona. Kada je presuda potvrđena na žalbenom sudu, MPCC je i službeno prestao postojati 1918.

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]