Miles Davis

Izvor: Wikipedia
Miles Davis
Nema slobodne slike
Rođen/a 26. maj 1926. (1926-05-26) (dob: 88)
Alton, Illinois, SAD
Umro/la Santa Monica, Kalifornija, SAD

Miles Dewey Davis III (Alton, Illinois, SAD, 26. 5. 1926. — Santa Monica, Kalifornija, SAD, 28. 9. 1991.) bio je jedan od najznačajnijih jazz glazbenika. Kao trubač, vođa banda i kompozitor, Davis je sudjelovao u gotovo svim važnijim događajima u razvoju jazza od drugog svjetskog rata do 1990-uh. Svirao je na raznim ranim bebop pločama i snimio jednu od prvih cool jazz ploća. Kasnije je bio djelomično dogovoran za razvoj modal jazza i jazz fusiona, a koji su se razvili od njegove suradnje s drugim muzičarima kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih. Davisov su stil sviranja uspoređivali s hodanjem po ljuskama jajeta, ton mu je bio topao i senzibilan, kada je bilo potrebno rezak i oštar, a u drugim situacijama nježan i zavodnički. Često je bio proglašavan trubačem godine, njegove su brojne ploče dobivale najviše ocjene, a sastavi iz raznih razdoblja proglašavani su najznačajnijima u povijesti jazza.

Bio je konceptualist, pjesnik svog glazbala, osebujan umjetnik u vječitoj borbi s ovisnošću o drogama i alkoholu, osebujan, ali kontraverzan, genijalac čiju su glazbenu karijeru često zasjenile priče o čudnim odnosima sa ženama, dvojbama oko njegove homoseksualnosti i bolesti za koju su neki tvrdili da je AIDS, odnosu prema politici, rasizmu (često je i sam bio proglašavan rasistom), sukobima sa zakonom, svađama s gangsterima, zbog čega je dobio nadimak Princ tame. Volio je nositi skupocjen nakit i voziti skupe aute poput Ferrarija ili Maseratija, i otmjeno se oblačiti. Godine 1960. je bio proglašen najelegantnije odjevenim Amerikancem što je više volio od brojnih značajnih priznanja za svoj glazbeni doprinos. 

Miles Dewey Davis Jr. je rođen 25. svibnja 1926. u Altonu u državi Illinois, a umro je 28. rujna 1991. u Santa Monici u Kaliforniji. Rođen u obitelji srednje klase u kojoj je otac bio zubar, majka je svirala violinu, a sestra klavir, Davis je trubu počeo svirati kao desetogodišnjak, prvu vlastitu dobio je kao trinaestogodišnjak, a već kao srednjoškolac pridružuje se školskom i lokalnim sastavima. Godine 1944. dolazi u New York gdje studira na Julliard School Of Music. No, brzo napušta studij i počinje aktivnije svirati po klubovima u 52. ulici prijateljujući s velikanima jazza poput Colemana Hawkinsa, Theloniousa Monka, Maxa Roacha i drugih. 

Od sredine četrdesetih kada je bio uključen u bebop pokret i svirao s najznačajnijim predstavnicima tog jazz idioma, do brojnih drugih smjerova u jazzu koji su slijedili, a kojih je većine on bio začetnikom, tijekom karijere Davis je bio jednim od najznačajnijih jazzista, trubač iznimne liričnosti i originalna zvuka, skladatelj čije su teme postale jazz standardima. Imao je sposobnost prepoznati nove ideje drugih glazbenika i objediniti ih, iskoristiti za formiranje novih smjerova. Bio je provokativan i beskompromisan u provođenju svojih inovativnih ideja, ali nikad nije zaboravljao tradiciju i svojeg idola Louisa Armstronga - "Ne možete odsvirati ništa na trubi a da ne dolazi od njega, čak niti ove moderne stvari. 

Ne mogu se sjetiti kad je loše zvučao." U njegovim su sastavima svirali najveći jazzisti, i sami vođe svojih sastava: Kenny Clarke, Tadd Dameron, John Coltrane, Cannonball Adderley, Bill Evans, Wayne Shorter, Herbie Hancock, Joe Zawinul, Chick Corea, John McLaughlin, Keith Jarrett, Marcus Miller, John Scofield, Bob Berg. Glasoviti klavirist i Milesov dugogodišnji suradnik Herbie Hancock izjavio je: "Miles Davis je bio pokretačka snaga američke glazbe. Njegov je utjecaj bio toliko velik da se i danas osjeća. Postavio je kriterije za razvoj mnogih glazbenika. Imao je sposobnost prepoznati veliki talent u drugom glazbeniku i zajedno s njim prolaziti kroz njegov razvoj, a ujedno je mnogo učio od glazbenika koji su s njim svirali." 

Velikanov osobni biograf Quincy Troupe, Davisovu Autobiografiju počinje sljedećim riječima: "Najsnažniji osjećaj koji sam doživio ikad u životu, s odjećom na sebi, bio je kad sam prvi put čuo Diza i Birda u St. Louisu, Missouri, 1944. godine." Taj događaj dao je impuls koji je odredio životni put tada osamnaestogodišnjeg Davisa. A zahvaljujući iznimnom talentu karijeru je započeo svirajući upravo s tim glazbenicima u orkestru Billyja Eckstinea, što je značilo ulazak u prvoligaško jazz društvo. Snimivši 1945. s Parkerom skladbu "Now's The Time", uvrstio se u značajne predstavnike beboperskog razdoblja u kojem je bio jednim od glavnih protagonista. Do kraja desetljeća postao je vođom svojih sastava u kojima je, između ostalih velikih jazzista svirao i sam Parker. 

No, nemirna i otvorena duha, željan novih spoznaja, krajem četrdesetih utemeljuje inovativni nonet s poznatim glazbenicima poput Geryja Mulligana, Leeja Konitza, Maxa Roacha i drugih, te, do tada u jazzu rijetko sviranim glazbalima: francuskim rogom i tubom. Zahvaljujući aranžmanima Gerryja Mulligana iGila Evansa za legendarni, iako tada nekomercijalan, album"Birth Of The Cool", ovaj je sastav bio začetnikom cool jazza, a Davisa je predstavio kao istinskog vođu i utemeljiteljem stila. Bila je to reakcija na hot glazbu istočne obale, a osobito je popularna postala među bjelačkim jazzistima zapadne obale. 

U prvoj polovici pedesetih, zbog poteškoća uzrokovanih ovisnošću o heroinu njegova je aktivnost smanjena, a prvi veliki povratak ostvario je 1954. surađujući s raznim poznatim glazbenicima poput Sonnyja Rollinsa, Arta Blakeya, Tadda Damerona, Horacea Silvera, Milta Jacksona i drugih, s kojima je snimio brojne albume pod svojim imenom. No, 1955. utemeljuje novi kvintet s kojim počinje značajno razdoblje karijere i postaje vodećim jazzistom. U tom sastavu što je gotovo telepatski komunicirao svirali su tenor saksofonist John Coltrane, klavirist Red Garland, kontrabasist Paul Chambers i bubnjar Philly Joe Jones. U samo godinu dana snimili su šest legendarnih albuma: "Miles", "Cookin'", "Relaxin'", "Workin'" i "Steamin'", te "'Round About Midnight" koji je označio početak bogate suradnje s izdavačkom tvrtkom Columbia. 

Suradnju s Coltraneom nastavio je i krajem pedesetih kada su uz njih dvojicu u sekstetu svirali alt saksofobnist Cannonball Adderley, klavirist Bill Evans, kontrabasist Paul Chambers i bubnjar James Cobb. S ovim je sastavom snimio više ploča od kojih je značajna "Milestones", te najcjenjenija i jedna od najznačajnijih u povijesti jazz glazbe "Kind Of Blue". S tom je glazbom promovirao modalni pristup jazzu što ga je razvijao zajedno s Billom Evansom. Skladbe s te ploče: "So What" i "All Blues" postale su klasicima jazza, a sama je ploča postala jednom od najutjecajnijih u povijesti jazza. Značajne snimke tijekom druge polovice pedesetih i početkom šezdesetih ostvario je s Gilom Evansom i njegovim orkestrom. Neke od njih, primjerice "Porgy And Bess" ili "Sketches Of Spain" remek su djela modernog orkestralnog jazza. 

Snažan dojam na njega je ostavio boravak u Europi, osobito u Parizu gdje je naišao na poštovanje i oduševljene njegovom glazbom. Tu je prijateljevao s umjetnicima poput Juliette Grecoi Jean-Paula Sartrea, te snimio višestruko nagrađenu glazbu za kultni film "Ascenseur puor l'echafaund" (Lift za gubilište)Louisa Mallea. U vrlo opuštenoj atmosferi u jednom radijskom studiju u Parizu, sa svojim je sastavom, u kojem su bili europski glazbenici i Amerikanci koji su tada već živjeli u Parizu, improvizirao gledajući pojedine kadrove iz filma i cjelokupni materijal snimio tijekom jedne noći. Za razliku od Europe gdje je smatran iznimnim umjetnikom, u SAD-u je još uvijek doživljavao neugodnosti, uhićivanja i premlaćivanja od strane policije. 

Šezdesete su godine donijele nove promjene u postavi i razvijanje modalnog pristupa, te sve učestalije razmirice sColtraneom. Njihove su se glazbene ideje sve više razlikovale, a neslaganje je kulminiralo na europskoj turneji krajem šezdesete, poslije koje su zajedno objavili samo još album"Some Day My Prince Will Come" na kome se već pojavljuje i drugi tenor saksofonist - Hank Mobley. Albumom "Seven Steps To Heaven" iz 1963. Miles je promovirao novu ritam sekciju s mladim nadarenim glazbenicima koji će poslije postati zvijezdama jazza: klaviristom Herbiem Hancockom, kontrabasistom Ronom Carterom i bubnjarem Tonyjem Williamsom, ali nitko nije zadovoljavao kriterije koje je na mjestu saksofonista postavio Coltrane. Isprobavao je s Hankom Mobleyem, Samom Riversom, te Georgeom Colemanom koji je svirao početkom 1964. na koncertu u Lincoln Centru što je zabilježeno na dva divna albuma: "My Funny Valentine" i "Four & More". Konačno se sastavu pridružio Wayne Shorter. Bio je to, uz dvije postave iz pedesetih s Coltraneom, najznačajniji Milesov sastav s kojim je od 1965. do 1967. snimio brojne cijenjene ploče poput "E.S.P.", "Miles Smiles", "Nefertiti" i druge. Zahvaljujući svojoj otvorenosti prema svim utjecajima, a volio je i Jimija Hendrixa, s ovim je mlađim naraštajem jazzista, u doba zamaha free-jazza, ostvario novi zaokret u karijeri i pokrenuo novi smjer nazvan jazz-rockom ili fusionom. 

Iako se i na prethodnima osjećao lagani zaokret po kojem se mogla naslutiti promjena, za pokretanje smjera značajni su albumi "In A Silent Way" i dvostruki "Bitches Brew". U svoju glazbu inkorporirao je rock ritmove, električne gitare i klavijature, a sastav je dopunjavao drugim mladim glazbenicima poput Georgea Bensona, Chicka Coreae, Johna McLaughlina, Davea Hollanda, Joea Zawinula... Zahvaljujući koketiranju s rockom Miles je svoju glazbu izveo iz uskog kružoka jazza i učinio je pristupačnom masama mladih, rockom zaluđenih slušatelja. Iako je bio pljuvan od ortodoksnih ljubitelja jazza i u stanovitom smislu "iskvario" jazz, svojom je popularnošću vratio publiku i klasičnom jazzu, jer mladi su sve više slušali i njegovu raniju, pa tako i glazbu ostalih jazzista. Pod izravnim utjecajem njegove glazbe, Davisovi su suradnici utemeljili brojne značajne fusion sastave sedamdesetih. Joe Zawinul i Wayne Shortervodili su "Weather Report", John McLaughlin "Mahavishnu Orchestra", Herbie Hancock "Headhunterse", Chick Corea"Return To Forever", a Tony Williams "Lifetime". 

Svoj image Davis je u tom razdoblju gradio novim scenskim nastupom, pojavljujući se u tamnim naočalama, modernim kožnim jaknama suprotnim tadašnjim shvaćanjima jazzističkog miljea, okrećući leđa publici, svirajući šturo, s trubom koju je priključivao na wah-wah pedalu, okrenutom prema podu i autoritativno vodeći sastav. No, zbog lošeg zdravlja, narušena raskalašenim životom, pretjeranim konzumiranjem alkohola i droga, saobraćajnom nesrećom, sukobima s gangsterima koji su kulminirali pucnjavom i ranjavanjem, te problemima s policijom, poslije snimanja zapaženog albuma "Agharta", 1975. se povukao sa scene na duže razdoblje. Govorilo se da više nikad neće svirati. Ali šest godina kasnije vratio se nastavljajući svoju glazbu razvijati u funky, hip-hop, pop i disco smjeru, snimivši poznate albume: "The Man With The Horn", "We Want Miles" i druge. 

Tijekom osamdesetih ostvario je još nekoliko cijenjenih albuma:"Decoy", "You're Under Arrest", "Aura" i druge. I u tom razdoblju glazbu je razvijao s postavama koje nije često mijenjao, a u njegovim su sastavima iskustvo stjecali glazbenici koji danas spadaju u sam vrh: Branford Marsalis, Al Foster, John Scofield, Bob Berg, Sting, George Duke, Marcus Miller, Kenny Garrett i drugi. Albumima "Tutu" i "Amandla" prekinuo je tridesetogodišnju suradnju s Columbijom i potpisao za Warner Bros. za koji je snimao do kraja karijere. Iako je njegova glazba u tom razdoblju imala vrlo malo zajedničkog s jazzom, još uvijek je bio atrakcijom mnogih jazz festivala. Često je poduzimao turneje i svake je godine gostovao u Europi. Njegova je glazba još uvijek imala onaj stari naboj, uzbuđenje i spontanost. Tako je 1985. njegov londonski koncert u euforičnoj atmosferi potrajao više od pet sati. Nepredvidiv, kakav je bio tijekom cijele karijere, u tom je razdoblju, uz John Lee Hookera, Taj Mahala, Roya Rogersa i druge blues glazbenike snimio glazbu za Hopperov film "The Hot Spot". Pred kraj karijere ostvario je suradnju s još jednim legendarnim glazbenikom, Quincyjem Jonesom s kojim je nastupio na Jazz Festivalu u Montreuxu što je zabilježeno na albumu "Miles Davis & Quincy Jones Live At Montreux" za tvrtku Warner Bros. za koju je snimao u posljednjem razdoblju

Vanjske veze[uredi - уреди]


P vip.svg Nedovršeni članak Miles Davis koji govori o ličnosti je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.