Kornatska tragedija

Kornatska tragedija
Tipični pejzaž Velikog Kornata Tipični pejzaž Velikog Kornata
Koordinate: 43°49′N 15°18′E
država	Hrvatska
Karta
Kornatska tragedija class=notpageimage| Mjesto tragedije otok Veliki Kornat na karti Hrvatske

Kornatska tragedija je naziv za tragediju koja se dogodila 30. 8. 2007. na hrvatskom otoku Veliki Kornat kada je grupa od 13 vatrogasaca teško stradala za vrijeme gašenja šumskog požara. Događaj, koji se smatra jednom od najvećih mirnodopskih nesreća u Hrvatskoj, duboko je potresao javnost. Od ukupno 13 vatrogasaca u skupini zahvaćenoj požarom, 12 ih je poginulo na licu mjesta ili umrlo u bolnicama, a jedini je preživio 23-godišnji Frane Lučić iz Tisnog.

Opis događaja

Vatra je okružila gasitelje koji su se našli u njezinom obruču, a helikopter je poslan tek kasnije, kad se nesreća već bila dogodila, da ih evakuira.

Poginuli

Poginulo je šest vatrogasaca iz vatrogasne postrojbe Šibenik - Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić i Hrvoje Strikoman, a još sedmero je preživjelo uz teške opekline po tijelu - od kojih je petero prebačeno na liječenje u Zagreb (Tomislav Crvelin, Ante Crvelin, Josip Lučić, Karlo Ševerdija i Marinko Knežević) koji su ubrzo preminuli od posljedica teških opeklina. Posljednji je, u splitskoj kliničkoj bolnici, dana 16. rujna, umro Ante Juričev-Mikulin. Jedini preživjeli vatrogasac, Frane Lučić, postupno se oporavlja u Kliničkoj bolnici Split.

Posljedice

Iz poštovanja prema poginulima i njihovim obiteljima, premijer Sanader proglasio je 3. rujna danom žalosti u cijeloj Hrvatskoj, dok je župan Šibensko-kninske županije Goran Pauk proglasio sedam dana žalosti u toj županiji. Hrvatski športaši su 2. i 3. rujna nastupili s crnim florom na naramenicama, odnosno, pojavili su se s crnom vrpcom oko ruke pred svoje nastupe idućeg tjedna.

Tijekom noći, kako stoji u službenom policijskom priopćenju, na otok su upućene snage policije i Hrvatske vojske radi pretrage terena i osiguranja požarišta, a na mjesto nesreće izašli su i Istražni sudac Županijskog suda i Županijski državni odvjetnik iz Šibenika, policijska ekipa za očevide, te stručnjaci Centra za kriminalistička vještačenja MUP-a RH, kao i inspektori za požare Inspektorata unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Privedeno je osam ljudi osumnjičenih za podmetanje požara, a za požar je okrivljen 20-godišnji recepcionar u NP Kornati, koji je navodno opuškom cigarete izazvao požar.

Kornati prije požara

Pojavile su se i kontroverze oko toga jesu li su se žrtve mogle izbjeći. Neki su kritizirali odluku vatrogasne službe da pošalje svoje ljude na Kornate samo kako bi gasili zapaljenu nisku travu, ali to je izazvalo i pitanja oko toga kako su mogli poginuti od tako malog požara. Najmlađa žrtve tragedija na Kornatima, 17-godišnji Marko Stančić, svom je ocu, po dolasku na Veliki Kornat poslao poruku: "Tata, na Kornatima smo, čekamo da nam dostave vodu", što je potaknulo novu dilemu - da je helikopter jednostavno ostavio vatrogasce bez dobre opreme. Glavni zapovjednik vatrogasaca Mladen Jurin na to je idući dan dao svoju ostavku. Zapovjednik Javne vatrogasne postaje Šibenik smijenjen je, a 7. rujna i priveden istražnom sucu te zadržan u pritvoru, pod sumnjom da je odgovoran za teško kažnjivo djelo protiv opće sigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom.

Državnom su vrhu na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost, održanoj 12. rujna i zatvorenoj za javnost, predstavljeni preliminarni rezultati istrage o tragediji na Kornatu. Gorivo nije imalo nikakvu uzročno-posljedičnu vezu sa širenjem požara i stradavanjem vatrogasaca nego je tragediju vjerojatno izazvalo naglo jačanje požara, tzv. eruptivni požar, pokazala je istraga.

Nedostaci istrage

Dana 14. studenog 2007. Josip Klarić, otac poginulog vatrogasca Dina Klarića, izjavio je za Večernji list da je prema njegovu sudu istraga je od početka bila nespretna i brzopleta, doneseni su ishitreni zaključci te da mu se neka objašnjena čine nelogična: "Sada se u istrazi otvaraju naznake onoga što od početka tvrdim: skupinu moga sina nije ubila zapaljena trava ni nikakav eruptivni požar...Svakako da i Slavica i drugi iz vatrogasne zajednice snose dio odgovornosti, ali nisu ih oni zapalili. Krivi su oni koji skrivaju istinu....Ako se i dalje bude inzistiralo na tome da ih je ubila trava, eruptivni požar i slične gluposti, sam ću dokazati da to nije istina. Bit ću dobrovoljni pokusni kunić. Kad ponovno naraste trava, čekat ću ljetni dan s najvećim jugom, zapalit ćemo isti požar i pustiti ga da prođe preko mene na istom mjestu gdje je zapaljena skupina mog sina".

Na zadarskom sudu 13. studenog su trebala biti ispitana četiri svjedoka u slučaju kornatske tragedije, no nitko od njih nije se pojavio. Bilo je predviðeno saslušanje dvojice pripadnika GSS-a, S. Primožiæć i N Zrilića, kao i dvojice pomorskih policajaca. Primožić je rekao kako nije istinita da je izjavio kako su tijela premještena s otoka, o čemu su neki mediji pisali. I Zrilić i Primožić kažu da poziv na sud nisu dobili.

U listopadu je HRT 1 emitirao emisiju "Latinica" koja je također kritički obradila temu "Kornatska tragedija" i napala neopremljenost službe za spašavanje, iako su neki prigovarali da je sve obrađeno senzacionalistički.

Teorije o uzroku nesreće

• Eruptivni požar - službeno objašnjenje koje je prezentirano javnosti.
• Curenje goriva - prema ovoj teoriji, iz spasilačkog helikoptera curilo je gorivo, koje je prouzrokovalo snažan požar.
• Eksplozija ostatka NATO bombe - prema ovoj teoriji, uzrok nesreće je požar koji se proširio po rasutom eksplozivnom punjenju jedne ili dviju odbačenih bombi, po svoj prilici CBU-87, s NATO-ovih aviona nakon “Kosovske krize” iz 1999. godine, tvrdi umirovljeni vojni časnik HV-a, Nediljko Pušić, inače diplomirani pravnik po struci, no čovjek sa dovoljno znanja o novim vojnim tehnologijama, eksplozivnim sredstvima i medicinskim posljedicama za ljude izložene njihovu razornom djelovanju. Do te teorije Pušić je došao nakon upornog sedmomjesečnog istraživanja kojim je prikupio navodno relevantnu vojno-medicinsku i znanstvenu dokumentaciju tešku 18 kilograma, a koja navodno podupire njegovu tezu o uzroku tragične smrti vatrogasaca na surovim kornatskim škrapama. "Ušao sam na web-stranicu Američkog šumskog ministarstva koje ima najveću svjetsku biblioteku i goleme baze podataka o šumskim požarima. Pročitao sam sve što je bilo raspoloživo o eruptivnim požarima i shvatio da to s kornatskom tragedijom nema nikakve veze. Jer, za eruptivni požar preduvjet je šuma, velika količina drvne mase i kisika, čega u ovom slučaju nije bilo, a niti sam u literaturi sličan primjer našao, te sam taj uzrok isključio." − navodi Pušić. Pušićeva priča o kornatskoj tragediji počinje u proljeće 1999. godine, kada su SAD i NATO pokrenuli vojnu kampanju “Operacija Saveznička sila” radi rješavanja krize na Kosovu. U akciji je korišten hrvatski zračni prostor, a baze u sjevernoj Italiji i nosači aviona u Jadranskome moru za borbena djelovanja. Naoružani borbeni zrakoplovi ne mogu sletjeti u zračnu luku ili na nosač aviona ako nisu bacili sve bombe (rakete) na cilj i oslobodili se “tereta” (naoružanja). “Teret” se odbacuje, nakon akcije, u za to predviđene zone. Tijekom ove operacije, u sjevernom Jadranu je bilo sedam zona pod zajedničkim nazivom “Jettison areas”, gdje su se odbacivale eksplozivne naprave na putu prema zračnoj bazi u Avianu, a koje nisu ispaljene na planirane ciljeve. Nakon završetka akcije, NATO pokreće novu akciju pod nazivom “Saveznička berba” u cijelom Jadranskom moru kako bi sakupili sve odbačeno naoružanje (bombe, rakete, spremnike goriva) kako ne bi došlo do neželjenih događaja. Trebalo je očistiti (razminirati) 1041 nautičku milju Jadrana gdje je posijana 231 naprava, pri čemu jedna raketa i jedan spremnik goriva, a ostalo su bile bombe. Tako su “preorane” talijanske teritorijalne vode i tamošnjoj vladi dokazano da je njihovo more čisto od eksplozivnih sredstava. No, iz dokumenta “Operation allied harvest”, koji je na Međunarodnoj konferenciji o razminiranju od 25. do 27. kolovoza 2004. u Frederikshavnu u Danskoj prezentirao kapetan korvete, danski zapovjednik Bo Junker Albertsen, očito je da sve odbačene naprave nisu pronađene, ali i da su veći broj nalazili daleko od zona predviđenih za njihovo odbacivanje. Nisu našli, kako se navodi u spomenutom dokumentu, deset GBU-12, četiri CBU-87, a jedan CBU-87 je fragmentiran (dakle, djelomično je pokupljen). Otok Kornat je u neposrednoj blizini zona za odbacivanje bombi i raketa (“Jettison areas”), otok su prelijetali brojni avioni odlazeći na borbene zadatke i vraćajući se u baze ili na nosače zrakoplova. "Zbog svega mislim da je na Kornat odbačena jedna ili dvije bombe CBU-87 s kumulativnim nabojem. Bačena je s minimalno tisuću metara visine, pri minimalno tisuću kilometara na sat brzine borbenog zrakoplova. S obzirom na masu bombe od stotinu kilograma i navedenu brzinu, te visinu s koje je odbačena, u trenutku udara o tvrdi kornatski kamen došlo je do razbijanja, odnosno raspadanja bombe i rasipanja eksplozivnog sadržaja po tlu. A budući da je otok praktično nenaseljen, letovi izvođeni uglavnom noću, nitko nije mogao posvjedočiti i prijaviti pad bombe ili više njih. Od proljeća 1999. godine do tragičnog 30. kolovoza 2007. rasuti eksplozivni sadržaj bio je izložen svim mogućim atmosferskim utjecajima. I kada je kobnog 30. kolovoza izbio požar na Kornatu, zahvatio je eksplozivni sadržaj." − uvjeren je Pušić.

Rezultati istrage

Dana 22. kolovoza 2008. godine, objavljeno je nakon više od osam mjeseci multidisciplinarnog vještačenja stručne skupine kako je uzrok tragedije prirodna pojava, fenomen poznat kao izgaranje nehomogene plinske smjese. Plinovi nastali izgaranjem vegetacije akumulirali su se u prostoru klanca iznad uvale Šipnate, a dolaskom požara nošenog jakim vjetrom, ti su plinovi naglo izgorjeli, i to na temperaturama višima od 1200 °C, uz brzinu kretanja većom od 40 metara u sekundi. Opisani fenomen rijetka je pojava, a slični slučajevi zabilježeni su u Australiji 18. siječnja 2003. u blizini Canberre i na Korzici 17. rujna 2000. godine pokraj mjesta Palasca.

Spomen obilježje

Vlada je u rujnu 2009. zadužila ministarstva kulture, mora, prometa i infrastrukture te graditeljstva i prostornog uređenja da objave pozivni natječaj za izradu idejnog rješenja za spomen-obilježje kornatske tragedije, kako bi bilo gotovo do obljetnice tragedije 2010. 29. siječnja 2010. objavljeno je da je natječaj za spomen-obilježje dvanaestorici poginulih vatrogasaca na Velikom Kornatu dobio zadarski arhitekt Nikola Bašić. Tako je odlučio ocjenjivački sud, a imena nagrađenih objavljena su novinarima u Ministarstvu kulture, neposredno poslije zasjedanja i usuglašavanja stavova žirija. Plan je bio, da obilježje imati dizajn križeva sastavljenih od kamenja kakvo se nalazi na otoku, ćime će se uklopiti u krajolik. Spomen križevi na Kornatima dovršeni su 23. svibnja 2010. godine.

Vidi još

• Požari u Hrvatskoj 2007.

Eksterni linkovi

• GRAFIKA Jutarnjeg lista Arhivirano 2007-09-27 na Wayback Machine-u
• Kornatska tragedija - Tko skriva istinu? Arhivirano 2008-11-20 na Wayback Machine-u
• Otac poginulog: Otkrio sam istinu o Kornatu! Ubilo ih 400 litara kerozina iz neispravnog helikoptera