Justinijanova kuga

Izvor: Wikipedia

Justinijanova kuga je pandemija koja zahvaća Vizantijsko Carstvo, a potom i ostatak znanog svijeta 541-42 godine. Povjesničari danas smatraju da je to bila prva pandemija bubonske kuge koja je postala puno poznatije pod imenom Crna smrt, a pokušavaju njen nastanak povezati s ekstremnim vremenskim prilikama 5 godina pre dolaska epidemije na Mediteran

Epidemija[uredi - уреди]

Smatra se da je izvor epidemije bio u Etiopiji ili Egiptu i da su brodovi koji su dovozili žito iz Egipta u Carigrad dovezli i bolesne štakore koji su zarazili grad. Iz Carigrada epidemija će se proširiti po cijeloj Europi do Danske i Irske, Sjevernoj Africi, Bliskom Istoku, Perziji i južnoj Aziji.

Bizantski pisac Prokopije koji je živio tijekom epidemije piše da je od nje u Carigradu svakog dana preminulo 10,000 ljudi, dok s druge strane moderni povjesničari spominju brojku od 5,000 mrtvih svakog dana tijekom vrhunca epidemije. U takvoj situaciji nije bilo dovoljno mjesta za pokopati mrtve, a bizantski pravni sistem se našao u problemima zbog sređivanja pitanja nasljeđivanja tako da je Justinijan donio nove zakone kako bi barem to bilo riješeno. Smatra se da je epidemija ubila možda čak i 40% stanovnika Carigrada, kao i četvrtinu stanovnika Bizantskog Carstva. Nakon svog prvog smrtonosnog pohoda 541.-542. godine ova epidemija će postati pandemija koja se vraća svaku generaciju sve do 750 godine. U svojim smrtonosnim pohodima ona će ubiti 100 miliona stanovnika naše planete[1][2]. Taj broj će neki povjesničari kao Josiah C. Russell još podignuti smatrajući da je europska populacija izgubila 50 %- 60 % stanovnika ovom pandemijom [3].

Justinijanova kuga bila je posljednja pandemija klasičnog razdoblja, a iduća se desila tek u 14. stoljeća, pod imenom Crne smrti.

Političke posljedice[uredi - уреди]

Tijekom prvog dijela Justinijanove vladavine dolazi do pokušaja oslobađanja Zapadnih prefektura Rimskog Carstva. U kratkom vremenskom periodu od samo 7 godina (533-40) Rimska vojska uspješno napada kraljevstvo Vandala, a potom i kraljevstvo Ostrogota. U tim ratovima ona oslobađa Rimsku Afriku, Sardiniju, Korziku, Siciliju, Dalmaciju i svu Italiju južno od rijeke Po. Nakon izbijanja epidemije Carstvo osim gubitaka u ljudstvu gubi i porezne prihode s kojima je financirana vojska tako da se praktički dobiveni rat mijenja u duge iscrpljujuće borbe koje će trajati još 15 godina i s kojima će umreti ideja o oslobađanju svih provincija koje se nalaze u rukama barbara.

Druga potencijalna nuspojava je pojava Arapa koji u sedmom stoljeću ujedinjeni muslimanskom vjerom napadaju Bizant i Perziju oslabljene manje međusobnim ratovima nego Justinijanovom kugom i pobjeđuju [4].

Slični tekstovi[uredi - уреди]